Dvadeset godina Kluba Kulture zvuči kao jubilej, ali sinoć me više lupila činjenica da sam i ja tamo već dvadeset godina. Dok sam gurajući se prema šanku tražio nešto hladno — bilo što hladno, jer je temperatura bila za ispeći jaja na monitoru — sjetio sam se prvog puta kad smo kročili unutra. Čini mi se da je bilo za Spravišče, neki 80’s party. Reflektori su bili doslovno nabacani na pod, svjetlo se lomilo po zidovima koji još nisu ni vidjeli žbuku, samo ogoljena cigla i improvizirani klub koji je tada tek obećavao nešto više. I zapravo, sinoć se to „nešto više“ vidjelo jasno: klub je preživio, narastao i postao mjesto na koje se dolazi i iz navike i iz potrebe.
Prostor sinoć nije disao — jer nije imao zraka. Bilo je dupkom puno, vruće do granice tolerancije, ali nitko nije stajao smrknut. Takva vrućina razlikuje običan koncert od koncerta koji će se prepričavati, jer ako se ljudi dobro zabavljaju i u ovakvim uvjetima, onda je glazba opravdala sve. I još nešto je bilo jasno: u istom prostoru gurali smo se mi koji smo u Klub dolazili još kad je tek nastajao, i klinci koji tada nisu bili ni rođeni. Ta mješavina generacija dala je večeri neku dodatnu težinu — dokaz da se klub nije samo održao, nego i prerastao svoje početke.
Zadruga je otvorila s „A ka tag na e“ i publika je već tu „kliknula“. Setlista se razvijala bez pauza: „Od blata do neba“, „Plahnem te z bičem“, „Strah“, „Avion, lopata, štij“ — sve je prolazilo uz glasno pjevanje i gurkanje lakta o lakat. Kreš je između pjesama pričao svoje minimalne stand-up dionice; ne preduge, ne prenategnute, nego taman da se publika odmori tri sekunde i opet uleti u sljedeću stvar.
Jedan od najčudnijih i najzabavnijih trenutaka večeri bila je scena kad je meni, ali i Krešu, skroz nepoznata žena iz publike došla na pozornicu i s Krešom otpjevala „Nekak mi je ljepše biti sam“. Ništa dogovoreno, ništa pripremljeno, ali funkcioniralo je. Publika je to prihvatila bez zrno cinizma — onaj tip trenutka koji bi u drugim kontekstima mogao ispasti neugodan, ali ovdje je samo dodatno podigao raspoloženje.
Nakon toga su se redale: „Ljuta guja“, „Koštala si me“, „Krava mi je vušla“, „Pepica“, „Micika“, „Stihl“, „Hiti se na pleća“, „Rosna ljubičica“ i sve druge. Publika je bila konstantno uključena, i kad je smanjivala ritam i kad je derala grlo i kad je Kreš izvadio motorku.
I negdje između vrućine, pare koja se dizala s tijela, poznatih zagorskih refrena i zida od ljudi, shvatiš što znači imati ovakav klub dvadeset godina. Sinoć nije bilo samo slavlje prostora — bio je to podsjetnik koliko se toga može promijeniti oko nas, a koliko ostaje isto: dobra glazba, prenatrpana dvorana, previsoka temperatura i osjećaj da se nalaziš na mjestu koje ima smisla.
Zadruga u Klubu kulture – setlista
Galerija fotografija; Zadruga u klubu kulture, foto: Dragutin Andrić
