Bruce Springsteen – “Nebraska”

Nikako se ne mogu oteti dojmu da je Bruce Springsteen poprilično podcijenjena figura na pop ili, ako ćemo baš cjepidlačiti, rock sceni. Ne mislim pritom na staru gardu rock-kritičara (ovdje ide namjerno termin “rock”) koji ionako primaju naslijepo raširenih ruku gotovo sve što dolazi iz žanrovskih kanona koji su porodili Springsteena. Mislim baš na kritiku i publiku općenito, na predmilenijske i sadašnje konzumente i piskarala. Da, to je onaj seljo što u izlizanim rebatinkama i uskoj majici maše zastavom i pjeva da je rođen u Americi (jebala ga ona, dodali bi “pametniji”), obično mogu čuti u više ili manje doslovnoj opasci. Springsteen je tako u širim, manje studioznim krugovima ostao tek karikatura, ikona nekog nama dalekog, čak minulog svijeta.

Naravno, moje viđenje Brucea Springsteena, osobito njegova opusa do sredine osamdesetih, dakle, ranih dana, daleko je više naklono tom modernom trubaduru i, što ga više slušam i čitam knjižice s njegovim tekstovima, moje je poštovanje veće. Pjevao on samo o automobilima i komadima ili lamentirao nad ljepšom mladosti, prebirao po političkim ili egzistencijalnim problemima ili se bavio samim sobom, bio krajnje depresivan i pesimističan ili gotovo naivno vedar i poletan, Springsteen je znao pogoditi riječi i trenutak, biti simbol baš te njegove, odnosno, te i takve Amerike, onog dijela koji se krije iza površine kanibalističkog konzumerizma i perfidne imperijalističke političke lakrdije.

“Nebraska” je bio i ostao moj favorit. Album koji je, zapravo, tek kolekcija grubih radova, deset demo-snimki, prigušen i tjeskoban, nastao u kućnoj radinosti nakon prštenja rock energije prethodnih pet albuma. Izazovan projekt, koliko i ogoljeno običan. Tu se po prvi put baš od prvog do zadnjeg stiha, note i takta albuma Springsteen u potpunosti prepušta mraku, tjeskobi i pesimizmu. To na neki uvrnut način i jest snaga “Nebraske” – što svojim neskrivenim pesimizmom ne zamara, ne deprimira, već samo slušatelja zavlači u taj crno-sivi svijet novonastalih kriminalaca, gubitnika, ljudi bez ili s lažnim nadama, čineći to samouvjereno i precizno, toliko da zvuči toplo, snažno i nadasve iskreno.

Izabrati “Nebrasku” ispred uobičajenih favorita kao što su raskošni “Born to Run” i “The River” ili pomalo prepompozni “Born in the U.S.A.” nije čak toliko iznenađujući ili revolucionaran čin. S jednim sam prijateljem uvijek dolazio baš na “Nebrasku” kad bi se vodila priča o nabavci gramofona i izbora prvih ploča koje bi pritom trebalo nabaviti. “Nebraska” nema svojih izraženih hitova, ni stvarnih ni potencijalnih (mada se “Atlantic City” vrtio po raznim kompilacijama), ali sjajnom cjelinom stvara jednu veću glazbenu sliku, minimalistički ukrašenu, ali upravo zato unikatnu i sofisticiranu.

Od naslovne pjesme koja otvara album, priče o putu serijskog ubojice na temelju čije je priče Terrence Malick snimio svoj prvijenac “Badlands” (opet naslov iz Springsteenove pjesmarice) do prekrasne, mada izrazito pesimistične, gotovo nihilistične “Reason to Believe”, u kojoj se Springsteen na najnježniji mogući način izruguje ili se bar čudi ljudima što na kraju svakog teškog dana nalaze razlog da vjeruju, glazbena ni narativna nit ne popušta, kvaliteta materijala ne oscilira. To nije, bar ne u takvoj mjeri, uspio, čini mi se, ni na jednom drugom albumu, a možda nije ni pokušavao. “Nebraska” je iz tog i svih razloga koje sam naveo ili možda zaboravio navesti dragulj i vrlo važan primjerak u mojoj kućnoj fonoteci. Album u pravom smislu te riječi. I stalni podsjetnik zašto volim Springsteena i zašto su percepcije njega često pogrešne i površne.