Jesen. Padanje. Koliko god te dvije meni tako drage, sjetne riječi zajedno djeluju pomalo patetično, savršeno opisuju ugođaj i tematiku albuma 27-godišnje njujorške kantautorice Jaymay, pravim imenom Jamie Kristine Seerman. Nježna duša odrasla u osmočlanoj obitelji, od ranih dana očarana književnošću i glazbom, već je izdala jedan album, u suradnji s prijateljicom Kayoko (“Jaymay & Kayoko”, 2006.), a nakon EP-ja “Sea Green, See Blue“ iz iste godine, dobiva ugovor s britanskim Heavenlyjem, koji joj lani u listopadu izdaje “Autumn Fallin'”. Američko izdanje uslijedilo je nedugo potom.
Nabrajati uzore i usporedbe s drugim kantautoricama sa smjene stoljeća ili analizirati i prognozirati njezino mjesto na nabujaloj njujorškoj anti-folk sceni nakon preslušavanja njezina službenog debija čini mi se posve nepotrebnim i sporednim. Umjesto sagledavanja iz tih širokih aspekata, ovaj milozvučni, blago gorak albumčić valja promatrati upravo u skladu s njegovom prirodom, intimnom, gorko-slatkom, introspektivnom.
Već prvim taktovima i stihovima uvodne “Gray or Blue” sve je kristalno jasno. Jaymay nije Rimbaud niti se to od nje očekuje. Njezina poezija tek je prošla fazu srednjoškolske, ali je njezina i samo njezina i ona je te riječi morala iz sebe izbaciti i spretno ih oviti finim ispreplitanjem folka i popa. I ta pričica o “prijateljstvu uništenom jednim poljupcem” već je prvi zgoditak, kakvih će biti još bar nekoliko. Naslovna pjesma simpatična je sjetna minijatura, koja djeluje kao tiha uvertira u trajanjem epsku, a time i nekako nametnuto ključnu pjesmu albuma, dilanovsku (vlastitim riječima, najveći uzor) “You’d Rather Run”, koja, usprkos jednoličnom ritmu, ni u jednom trenutku ne prelazi u dosadu i svojih gotovo deset minuta nosi kao da ih je triput manje. “Sea Green, See Blue” također je hvale vrijedan primjerak iz Jaymayinog notebooka, kao i simpatična kabaretska “Hard to Say”. “Sycamore Down”, “Blue Skies” i “Big Ben” simpatično su “nedovršene”, u pravoj maniri anti-folka, a dvije zaključne pjesme, koliko god radiofonične, toliko ne manje uvjerljive.
Temeljitijim seciranjem i ciničnijim pristupom dalo bi se “padajućoj jeseni” naći dovoljno mana, ali sve redom sitnih i zanemarivih. Žanrovski okviri u koje se Jaymay postavila, koliko god djeluju široki i “laki”, zahtjevaju dosta talenta za ostati zanimljiv i slušljiv. U svoje 42 minute mlada Njujorčanka gotovo ni u jednom trenutku nije dosadna niti se ponavlja, kao neke razvikanije veličine koje kritika navodi kao dične uzore ili pandane (neću navoditi jer sam tako “obećao” na početku).
Mladi autori obično u svoj prvijenac nastoje natrpati sav svoj svijet i reći odmah baš sve; Jaymay kao da je našla pravu mjeru i zadnjom, optimističnom “You are the Only One I Love” najavila nastavak, nadam se, sve uspješnije karijere.
Toni Matošin
{google}4521053196862493849{/google}
01. Gray or blue
02. Sycamore down
03. Blue skies
04. Sea green, see blue
05. Autumn fallin”
06. You”d rather run
07. Hard to say
08. Big Ben
09. Ill willed person
10. You are the only one I love
(Heavenly/EMI Records / Dallas Records)