Gram Parsons – “GP / Grievous Angel”

{mosthumbviewer: images/SGvijesti_najave/2011/01/25/gramg.jpg, images/SGvijesti_najave/2011/01/25/gramgm.jpg, Gram Parsons – GP / Grievous Angel, Left} Da za sam početak sažmemo jednu (nažalost) kratku biografiju: proživio je samoubojstvo oca i majčino pogubno trovanje alkoholom; svirao je i snimao s bendovima Shilohs i International Submarine Band; bio je kraće vrijeme član legendarnih The Byrds, taman toliko da im presudno okrene zvuk prema country-rocku; osnovao je utjecajni country-rock bend The Flying Burrito Brothers; družio se intenzivno s Mickom Jaggerom i Keithom Richardsom te ih zarazio duhom countryja (jedan od najljepših rezultata te "infekcije" je zimzelena Wild Horses); pokrenuo je solističku karijeru koja je, pak, donijela jedan od najskladnijih i najljepših dueta u povijesti popularne muzike (s Emmylou Harris) i u konačnici udario temelje ne samo stapanjima tradicionalnog countryja i rock ‘n’ rolla nego i americane kakvu danas poznamo u punom cvatu, napustivši ovaj svijet s navršenih tek 26! Dakle, ako netko slučajno ne zna ili se zasipa upitnicima u lokativu – Gram Parsons, dame i gospodo pred ekranima monitora. Jedna od najmanje razvikanih istinskih velikana povijesti rocka i novije američke muzičke baštine.

Ovu prethodnu rečenicu spreman sam braniti samouvjerenošću despota pred predstavnicima svih obrazovnih skupina, nacionalnosti, religija, interesnih sfera i seksualnih preferencija, pa sam baš negdje na toj liniji razmišljanja, prevrčući u rukama disk s dva antologijska albuma, brzo zaključio da ovo neće biti recenzija samo jednog albuma, pa možda čak ni tipična recenzija cijele kompilacije. Jer, ovih dvadeset pjesama (pardon, dvadeset i jedna, ako pažljivije prođemo popisom) zapravo su mjuzikl o čovjeku. Da, onom istom iz natuknica u prvoj rečenici teksta, pa time i priča o nepobjedivosti talenta. Točnije, onog finog sjecišta duha i kreativne nag(l)osti kakvo stvara male povijesti. GP i Grievous Angel nastali su u razdoblju od nepunih godinu dana, na samom kraju tragično kratkog životnog puta momka s Floride koji je, stvarajući vlastitu muziku, htio pomiriti senzibilitete svojih heroja Hanka Williamsa i Elvisa Presleya. Njegovo maštovito križanja countryja i rocka te tradicionalizma i hipijevštine, koje je, odbijajući žanrovske etikete tipa country-rock, nazivao "američkom kozmičkom muzikom", u tih samo nekoliko godina stvaralaštva presudno će utjecati na razvoj oba žanra.

Pionir, dakle. Lakoćom koja otkriva iskrenost Gram Parsons je nanizao svojih dvoznamenkast broj pjesama u duhu uvjerenja da bi svi ljudi, usprkos svim svojim različitostima, trebali težiti slozi, miru i harmoniji kakve je Bog namijenio ljudskom rodu u začetku. Mladenački žar i stvaralački dišpet kojim je spajao tradiciju i novije trendove svoj su vrhunac dosegnuli upravo u dvama albumima koje je potpisao imenom i prezimenom, sublimirajući sve svoje dotadašnje preokupacije i zanesenjačke razbacanosti u nečem što bi teoretičari nazvali zrelim izričajem. Oba albuma donose prigušenje tipičnije rock zvuka u korist naglašenijeg duha countryja koji više nikad neće biti isti. Naravno, govorimo o onom što country uistinu predstavlja, dakle, ne poskočice za ruralne zabave pandane balkanskim vjenčanjima, već senzibilitet koji je u povijest povezao velikane od Hanka Williamsa preko Johnnyja Casha i Krisa Kristoffersona do najmlađih baštinika poput nemirnog Ryana Adamsa.

{mosthumbviewer: images/SGvijesti_najave/2011/01/25/gram.jpg, images/SGvijesti_najave/2011/01/25/gramm.jpg, Gram Parsons, Center}

Uistinu, osim možda uvodne Still Feeling Blue malo je tu onoga što bi imalo zaintrigiralo revnog fana Dolly Parton. Čak je i u njoj prisutna fina, obrušavajuća doza sjete, no poslušate li pažljivo A Song for You i She, znat ćete o čemu govorim. Upravo te dvije zimzelene baladne ljepotice čine srce albuma GP, a kad im pridodamo nebeski skladne duete s Emmylou Harris (toliko divne da se usudim pitati kako je ta žena uopće nastavila pjevati bez tako bolno upadljive srodne – bar vokalne – duše!) u We’ll Sweep Out the Ashes in the Morning i That’s All It Took, dobivamo gotovo konačnu sliku o svemu što je ovaj neumorni, pobožni koliko i poročni mladić bio u stanju od nota napraviti. Isto tako dobivamo puni uvid u dalekosežnost Parsonsova utjecaja na vremenski bliske, ali i "novokomponirane" baštinike "američke kozmičke muzike" poput Whiskeytown (i kasnije samostalne karijere Ryana Adamsa), Uncle Tupelo ili ranih Wilco.

I dok je GP bio (pre)sjajan album s nekoliko antologijskih naslova, sljedeći, sniman vrlo brzo s istim bendom, Grievous Angel bio je još puniji, još kompaktniji, iako rađen s nešto manje ambicija, čak bi se usudio reći, i grča. Devet (odnosno, deset) naslova s drugog dijela CD-izdanja iz zaglavlja snimane su, pokazat će se, neposredno pred fatalnu kombinaciju morfija i tekile koja je Parsonsa povukla s ovog svijeta pravocrtno u legendu. Cijeli album odiše melankolijom i posjeduje atmosferu koja mu daje dodatni podtekst. Od uvodne country-rock ljepotice Return of the Grievous Angel u kojoj je, pjevajući o ljubavi, samoći i žudnji, stigao osvrnuti se i na propadanje svoga idola Elvisa do završne, gotovo proročki sugestivne In My Hour of Darkness kojom je, oplakujući gubitak trojice prijatelja, ispisao i najprikladnije vlastite zadnje riječi, Parsons je nanizao nezaobilazne priloge američkoj nacionalnoj pjesmarici. Do suza prekrasna Brass Buttons u kojoj priča o svojoj tragično preminuloj majci, tzv. "medley uživo iz sjevernog Quebeca" (u pitanju je, zapravo, studijska snimka s nadosnimljenim skandiranjima i aplauzima; Parsonsova usputna ideja), verzija Love Hurts koja će vas natjerati da zaboravite sve prethodne, a pogotovo naknadne, mahom nakaradne prepjeve, nježni country Hearts on Fire ili tipično američki pripovjedačka $1000 Wedding s tragičnom notom… Koju god odabrali za ogledni primjerak, naći ćete pravu malu priču. Vraćam se pritom opet na tu veliku malu priču o čovjeku koji je imao bezobrazno ambicioznu, široku viziju "američke kozmičke muzike", ali koji ju je stvarao s daleko manje kalkulacija nego što bi takav koncept zahtjevao. U, za njegove ideje, ne osobito zahvalno vrijeme velikih rock-albuma s jedne i countryja koji je uglavnom taborio na konzervativnim radio-stanicama i provincijskim zabitima bez ikakvih ambicija ili trasa prema svjetlijoj budućnosti s druge strane, golobradi mladić s gitarom je poput romantičnog junaka progurao svoju maštovitost i kreativnost u lice svima, brzo postajući ključna figura bilo kojeg benda u čije se redove zavukao. Ne, nije postigao zvjezdani uspjeh, no je li takva kratka životna priča mogla dobiti logičniji finale od onog da su mu tijelo ukrali nekolicina prijatelja predvođena menadžerom Philom Kaufmanom i spalili ga u kalifornijskom nacionalnom parku Joshua Tree, kako je to jednom prilikom to sam zaželio? I da je danas jedno od najčešćih imena i referenci u ustima praktički svih prvoboraca americane?

Naravno, prema pionirskim stapanjima rocka i countryja možete biti i posve ravnodušni kao netko tko preferira bitno drugačije muzičke žanrove, no mene je osobno, poput svojevremeno nekih velikih imena rocka ili, u novije vrijeme, maštovitijih kopača po tradicionalnijim poglavljima američke pjesmarice, naveo da prigrlim baš taj zvuk koji se opire žanrovskom klasificiranju, koji bježi u namjerno mutno definiranu etiketu americane, koji je odavno uistinu postao američkom kozmičkom muzikom. Oni trenuci u kojima je to već opisano sjecište duha i kreativne nag(l)osti ispisalo svoju stranicu u povijesti najizravnije i najpotpunije ispisani su upravo na ovom disku u svojih sedamdeset i kusur minuta. Za njegovu cijenu teško da ćete dobiti bolju muzičku zadovoljštinu.

Osobna karta albuma

{youtube}sLGdvFtkso4{/youtube}