Kada iza sebe imaš glazbenu ostavštinu od 4 nezaboravna albuma, s kojih je najmanje po jedna kompozicija stekla status besmrtnosti u svim ozbiljnim glazbenim enciklopedijama, tada je sasvim normalno da te obuzmu osjećaji nepobjedivosti i uzvišenosti, pa su sa takvih pozicija, gotovo faraonskih, ponosno, ali i oholo Zeppelini, nadgledali svoje carstvo stvoreno u nepune 4 godine. Neizvjesna je i nesigurna to pozicija koja je neke uslijed pomanjkanja iskustva i inspiracije znala odvesti na stranputicu. To se Zeppelinima nije moglo dogoditi niti slučajno, jer jedino ljudi bez iskustva žive samo u sadašnjosti, a Page i društvo su na svom petom po redu albumu željeli svima; onima koji su ih obožavali, ali i onima koji su ih i dalje omalovažavali – sasvim autorskim materijalom, bez uobičajenih posuđenica, dokazati da inspiracija nije uvijek sestra svakodnevnog rada, već uzvišeni trenutak svojstven samo posebnim osobama u konstantnom traženju novog.
Bili su to neki sasvim drugačiji Zeppelini, vrijeme kada su Rolls Roycevi iz obijesti ronili po bazenima, kada su televizori letjeli kroz prozore hotelskih soba, kada su računi za uništeni namještaj bili izraženi u nezamislivim iznosima, dok su legije groupie djevojaka bile svakodnevni dekor – definitivno je ostalo iza njih. Bonham i Plant su svoj novac uložili u nova seoska imanja, a Plant se definitivno prepustio proučavanju okultnog.
Po nekima je i vanjski omot na kojem su prikazane plavokose mlade, gole djevojke koje se penju na planinu bio na tom tragu, predstavlja simbolično žrtvovanje unutarnjeg, nevinog djeteta koje se krije u svakom od nas – kao odjek razmišljanja poznatog mistika, jogija i opaljenog obožavatelja svega okultnog – Aleistera Crowleya koji je imao veliki utjecaj na Pagea. Rezultat takve „suradnje“ su još uvijek 4, različito tumačena, mistična znaka svakog od članova benda – poznati ZOSO . No, nisu svi na omot gledali s istih pozicija, bilo je i direktnih optužaba zbog izravnih seksualnih implikacija koje su itekako smetale bendu. Omot je inače djelo dizajnera Aubreya Powella iz poznatog studija Hipgnosis.
Zeppelini su već odvukli svoj dotadašnji opus izvan uobičajenih granica u kojima su se kretale mnoge grupe, stoga su na novom uratku htjeli stvoriti neku drugačiju atmosferu punu životne radosti, nekog novog ushita, novog kolorita kojeg su „ručno“ nanijeli u samu produkciju prepune akustično – električne dinamike. Nestala je ona divlja, nesputana energija, nestale su psihodelične eskapade, „tamna“ je strana savladana. Ovaj album u mnogočemu ima sličnosti s njihovim trećim, na njemu su po svom guštu ostvarili atmosferu opuštenosti i zabave, koja ipak nije naišla na odobravanje kako publike, tako i kritike – prvenstveno zahvaljujući izvanrednim uspjehom prethodnika, kao i učinka koje je na sve koji vole glazbu ostavila nezaboravna „Stairway To Heaven“. Najčešći prigovor bio je izostanak jedne takve vrhunske pjesme, dok su oni zlonamjerni neke od pjesama smatrali samo lošim vicevima – no sagledavši ga u cijelosti za njega ipak ne bi vrijedio poznati aforizam: „ Ja sam pepeo, gdje sam nekad bio vatra“.
Ono što je još Zeppeline izdvajalo od konkurencije jest činjenica kako bend nikad nije izdao singl, pumpanje adrenalina svojim slušateljima uvijek su obavljali kroz turneje, naročito s one strane Atlantika. Tako je bilo i ovog puta, prije izdavanja albuma uslijedila je Američka turneja koja je oborila sve rekorde posjećenosti, čak i one koje su dugo vremena održavali neki drugi Britanci – The Beatles. Koncert u Tampi na Floridi s onda nevjerojatnih 56800 prodanih ulaznica bio je tada najprodavaniji koncert u povijesti šou biznisa.
U vodiču kroz „Houses Of The Holy“ možemo doslovno pronaći Cohenove stihove „Where to look among the garbage and the flowers“ . Ono prvo se apsolutno odnosi na pjesmu „TheCrunge“ koja svojim neplesnim funkom iskače iz okvira ostatka materijala koji se uglavnom kretao između pseudo soula i mističnog folka, pa se postavlja pitanje kojeg vraga se uopće nalazi na albumu.
Otvaranje je gotovo u „simfonijskim“ bojama: „ The Song Remains The Same“ sa prštećom gitarom iz koje su budući indie bendovi mogli dosta toga naučiti, pa nešto laganija i smirenija „The Rain Song“ sa svojom bujajućom orkestracijom ostvarenom uz pomoć Jonesovog melotrona i klavira, što im je bio prvi pokušaj uvođenja takvog instrumenta u svoje redove, iz čega se mogu naslutiti egzotične sličnosti s grupama poput Genesis ili Moody Blues.
„Over The Hills And Far Away“ mali je podsjetnik na „ona“ vremena kada su nastale „Ramble On“ ili „Baby I’m Gonna Leave You“ i svojevrsni je krešendo zaokruživanja ove tri pjesme u jedinstvenu trilogiju.
Drugu stranu otvara „Dancing Days“ s nadahnutom, gotovo deliričnom suradnjom Planta i Pagea, s energičnim gitarama, poslovično živahnim bubnjevima.
Još jedna pjesma „slučaj“ bila je različito tumačena od strane kritike, smatrali su je , naime, parodiranjem reggae glazbe, no ona ipak predstavlja donekle inovativnu inačicu iste, s podosta Plantovih doo-wop vokala. Pjesma se zove D’Yer Maker i gotovo sam siguran da bi malo ljudi ove vedre i poznate note spojili s naslovom.
„No Quater“ ozbiljno odudara od ostatka vedro obojenih pjesama, pomalo jeziva atmosfera koju je Jones stvorio svojim sintetizatorom, te Plant svojim vokalom punim distorzija, ustvari je stara gusarska krilatica, omiljena njihovom prijatelju Keithu Moonu.
Završetak ovog albuma pripada pjesmi „The Ocean“ u kojoj možemo pronaći još jedan nezaboravan gitarski riff, poput onog iz „Bring It On Home“.
Za razliku od prethodnika u kojem je sve leglo na svoje mjesto, ovaj album nema izrazitog favorita, s druge strane prepun je samosvjesnosti autora, on odudara od prepoznatljivog spektra boja i zvukova koji su ih proslavili i pomalo otvara prozor u budućnost. Teške boje koje su nosili prethodni albumi uzmakle su pred „običnom zabavom“.
Plant je svojevremeno kazao slijedeće: „Volio bih kad bi nas ljudi sjećali po pjesmi „Kashmir“ više negoli po „Stairway To Heaven“. Ona je savršena – nije pretenciozna, nema vokalne histerije. Savršenstvo Zeppelina. No, o tome nekom drugom prilikom.
Osobna karta albuma
| Izvođač | Led Zeppelin |
|
| Naziv albuma | Houses of the Holy |
|
| Izdavač | Atlantic Records / Dancing Bear |
|
| Produkcija | Jimmy Page |
|
| Datum objave | 28.3.1973. | |
| Snimano | Siječanj – kolovoz 1972. Stargroves and Headley Grange with the Rolling Stones Mobile Studio, and Island Studios, London; Mixed at Olympic Studios, London and Electric Lady Studios, New York |
|
| Posebna napomena |
Deluxe reizdanje s 2 diska
u digipack pakiranju
|
|
Popis pjesama
|
||
| 1. The Song Remains The Same 2. The Rain Song 3. Over The Hills And Far Away 4. The Crunge 5. Dancing Days 6. D’yer Mak’er 7. No Quarter 8. The Ocean |
||
| Linkovi | ||
     LedZeppelin.com
|
||
Over The Hills And Far Away – Audio |
||
{youtube}6bD9t44JUD4{/youtube}
