Wiesen i ove godine nudi niz festivala koji se održavaju u Ottakringer areni. Prošle je subote na redu bio Lovely Days. Ove su godine na festivalu nastupili Norbert Schneider Trio, Stan Webb’s Chicken Shack, Ian Anderson iz Jethro Tulla, Gov’t Mule, Lou Reed te Ray Manzarek i Robbie Krieger iz Doorsa. Na žalost, dan prije koncerta zbog bolesti u bendu svoj su koncert otkazali Iron Butterfly. Festival ovog puta nije bio rasprodan, cijene ulaznica kretale su se od 55€ za stajanje i 135€ za VIP tribinu.
Prvi je pozornicu u Wiesenu zauzeo Norbert Schneider sa svojim triom. U ranim dopodnevnim satima dok se je Ottakringer arena lijepo punila, svojim su ritmovima blues jazza i raggea zagrijavali publiku. Na njegov smo nastup stigli tek pri kraju.
Stan Webb’s Chicken Shack 14.50 – 15.50
Stan Webb je sa svojim Chicken Shack odigrao prvu važniju ulogu među važnijim imenima subotnjeg dana. Chicken Shack osnovani su šezdesetih. Nakon što se njihova postava redovito mijenjala, skoro sezonski, bend je u sedamdesetima na nekoliko godina prestao postojati. Danas je jedini originalni član benda pjevač i gitarist Stan Webb, zato i nastupaju pod imenom Stan Webb’s Chicken Shack. Stan je u svojoj karijeri već surađivao sa brojnim zvučnim imenima. Bend uz Webba čine Gary Davis na gitari, Jim Rudge na basu i Chris Williams na basu. Njihovu glazbu čini blues koji su svirali u Engleskoj kasnih šezdesetih.
Ten Years After 16.15 – 17.15
Ten Years After su svojevrsni fenomen. Nakon godina nastupanja po manjim i većim pozornicama još uvijek imaju elan koji je teško opisati. Mnogi bendovi nakon dvadeset godina nastupanja nastupaju jer ni nemaju što drugo raditi u životu. Svaki njihov koncert pršti energijom kao da im je prvi. Kada gledaš Lea Lyonsa imaš osjećaj da svira s takvim oduševljenjem kao neki teenager koji je sa svojim bendom dobio priliku svirati na velikoj pozornici. Leo Lyons, Chick Churchill, Ric Lee ali bez Alvina Leeja. Bez brige, veliku prazninu koju je ostavio Alvin više je no uspješno popunio Joe Gooch. Gitarist i vokalist bendu se pridružio 2003. godine i od tada uspješno kormilare svijetom. Ten Years After su u Wiesenu nastupili već nekoliko puta, a ovog su puta uskočili umjesto Iron Buterfly. Tako da smo od ugodnih boogie rock ritmova slušali I’m Coming On, 50,000 Miles Beneath My Brain, I’d Love to Change the World, I’m Going Home, Choo Choo Mama,… Tko hoće uloviti Ten Years After uživo ima jedinstvenu priliku 21. srpnja kada će po natpisima na njihovoj službenoj stranici nastupiti na Montraker festivalu.
Ian Anderson (Jethro Tull) 17.45 – 19.10
Nakon što je Martin Barre prošle godine izjavio kako Jethro Tull nema nikakve planove za budućnost, njihov je frontman Ian Anderson objavio solo album naslova Thick As A Brick 2 i krenuo na turneju, sam sa svojim bendom, sa sobom je na put povukao još i trenutnog basista Jethro Tulla Davida Goodiera, Scotta Hammonda na bubnjevima, Johna O’Harru na klavijaturama dok se Florian Ophale primio gitare. Ian i njegova družina na pozornicu su došli nakon Ten Years After, te svojim ritmovima pomalo smirili razigrani ambijent koji su zagrijali Ten Years After. Planirana set lista za subotu bila je Thick as a Brick, Part 1 Thick as a Brick, Part 2, From a Pebble Thrown Pebbles, Instrumental Banker Bets, Banker Wins, Adrift and Dumbfounded , A Change of Horses ,My God, Budapest, Aqualung i Locomotive Breath.
Gov’t Mule 19.40 – 21.00
Srednjovjekovne ritmove naslijedili su ritmovi južnjačkog rocka, Gov’t Mule s Warrenom Haynesom na čelu. Bend su u devedesetima kao usputni projekt osnovali gitarist i pjevač Warren Haynes, basist Allen Woody i bubnjar Matt Abts. Veza među njima izgradila se krajem osamdesetih na relaciji grupa Dickey Bettsa i The Allman Brothers Banda. Nakon Woodyjeve smrti na prijelazu stoljeća grupu danas, uz Haynesa i Abtsa, čine Jorgen Carlson na basu i Danny Louis na klavijaturama. Gov’t Muli su tako ponovo naelektrizirali ozračje koje je Anderson umirio. Njihov su repertoar činile pjesme Blind Man In The Dark, Broke Down on the Brazos, Bad Little Doggie, Game Face, Temporary Saint, Banks of the Deep End, Lola Leave Your Light On, Mother Earth, Thorazine Shuffle i Mule.
Lou Reed 21.30 – 23.00
Lou Reed je u zadnje vrijeme bio na meti velike kritike, prije svega zbog svog zadnjeg projekta s Metallicom Lulu. Jesu li kritike bile opravdane? Naposljetku svatko ima svoje mišljenje. Ovog je puta s Reedom i Wiesen došlo brdo glazbenika koji ga prate na turneji na kojoj možemo čuti repertoar iz njegove solo karijere, ranije karijere s Velvet Underground, a moglo se poslušati i nekoliko pjesama s projekta Lulu s kojima je i počeo u subotu navečer. Karizmatični je Lou na pozornicu došao oko pola deset i otvorio s Brandenburg Gate, nakon koje je slijedila Heroin Velvet Undergrounda. Lou je postigao neki psihodelični osjećaj koji je godio publici. Neki su ga koncentrirano pratili ispred pozornice dok su drugi u pozadini ležali na travi i uživali u nastupu. Dobro… neki su i zaspali, čemu je manje uzrok Lou Reed, a više koja čaša piva previše. Lou u Wiesenu zbog vremenske stiske nije mogao odsvirati cijelu setlistu koja je bila planirana. Čuli smo Street Hassle, Cremation, Think It Over, Walk on the Wild Side, Sad Song, Senselessly Cruel te I’m Waiting for the Man od Velvetov i The View, Mistress Dread i Junior Dad sa projekta Lulu.
Ray Manzarek & Robby Krieger 23.30 – 1.00
Na redu je bio i zadnji nastup večeri, ½ Doorsa. Kada su se ugasila svjetla čuo se je prvi stavak O Fortuna iz opere Carmina Burana, a nakon nje ona kultna najava From Los Angeles California… The Doors!. I naravno riff Roadhouse Bluesa. Ray i Robby su već stari znanci festivala u Wiesenu, zadnji su put nastupili prije dvije godine s vokalistom Steelhearta Miljenkom Matijevićem. Ovog se puta u Morrisonovoj ulozi predstavio Dave Brock, koji je ulogu odigrao i otpjevao puno bolje od Matijevića. Da ne bi bilo zabune, to nije onaj Dave Brock koji je 1969. godine osnovao legendarnu space-rock grupu Hawkwind. Moglo bi se reći da je taj Dave Brock sličan Jimu, ima sličan vokal i dobro oponaša njegove kretnje na pozornici. Bend uz već spomenute čine i Phil Chen na bas gitari i Ty Dennis na bubnjevima. Sati i pol glazbe Doorsa za kraj bila je, po odazivu publike, točka na i. Repertoar je sadržao Roadhouse Blues, Break On Through (to the Other Side), Strange Days, When the Music’s Over, People Are Strange, Alabama Song (Whisky Bar), Back Door Man, Riders on the Storm, Touch Me, Love Me Two Times, L.A. Woman te na bisu najveću ljubavnu pjesmu Robbyja Kriegerja, kako ju je najavio Manzarek Light My Fire.
