Ne, nisu mlažnjaci sinoć iza ponoći nadlijetali šibenske bivše vojarne Bribirskih knezova u niskom brišućem letu, a nije bilo ni gremlina među tehnikom na Terra Stageu. Koliko god nije trebalo biti osobito iznenađenje s obzirom na reputaciju benda i obavijesti o dijeljenju čepića za uši što kruže danima, My Bloody Valentine su se u ponoć i pol kad su izašli na binu činili poput elementarne nepogode koja je zatekla sve ili bar većinu okupljenih.
Kultni irski bend koji je svoju poetiku izgradio na kolažiranju buke i nježnih melodija, distorzija i maznih vokala, nedavno se, nakon dugog izbivanja sa scene trijumfalno vratio s vrlo dobrim albumom "mbv", kojim je samo učvrstio pozicije koje su godinama ostale gotovo netaknute. Perfekcionist ili manijak – uzmite kako hoćete – Kevin Shields nikada nije žurio niti se mnogo obazirao na svijet oko sebe, a ono što je kroz njegove My Bloody Valentine izlazilo bile su nevjerojatne gitarske simfonije u čijoj zaglušujućoj gustoći pažljivi slušatelj uvijek može naći bajkovito nježne teksture. Taj je pravac novim albumom samo nastavljen i sasvim je prirodno da svatko tko je s užitkom slušao sve te studijske snimke nestrpljivo iščekuje i koncertne verzije svojih miljenica. Ono što su, međutim, Shields i njegov vjerni trio odlučili nuditi uživo nešto je posve drukčije. Da budem patetično precizniji, drukčije, a zapravo isto.
Pozicirao sam se pred početak nastupa nekih dvadesetak ili trideset metara od bine, dovoljno da gledam kako sami uvodni taktovi otvarajuće "I Only Said" sa svevremenskog remek-djela "Loveless" tjeraju prvi val entuzijasta što se okupio pred bendom u neke zabačenije redove. Buka koja je sletjela s pozornice već s prvom notom kao da se nije mogla mjeriti u decibelima, već tonama. Spore sjene, kako bih možda vizualizirao muziku My Bloody Valentine, tako su se učinile otežalom materijom što prijeti prosuti se na publiku i samljeti je svojom masom. Povlačenje ni pedeset ni sto pa ni više metara nije značajnije amortiziralo taj napad na sva osjetila te je bilo očito da će glavne zvijezde večeri pružiti užitak samo najizdržljivijima. Mazohistima? Nezahvalno je olako etiketirati, ali bilo je sinoć u odnosu izvođač-publika i previše asocijacija na relaciju sadizam-mazohizam.
Sat i pol je trajala ta baražna paljba s vizualno dojmljive pozornice dok su njezini akteri bivali sve manjima. Čepići su brzo postali najtraženija roba na festivalu, a oni koji ih se nisu uspjeli domoći koristili su sva moguća priručna sredstva. Pauze između pjesama, koliko god kratke bile, činile su se poput pravog odmora, a tada su se mogli i čuti komentari poput "tko je ovom majmunu dao da radi ovo?", "zdravog" dalmatinskog beštimanja i skidanja svih po spisku ili onih nedokučivih filozofskih "ovo je… ono… u pičku materinu!". Jedno je sigurno – My Bloody Valentine očito nisu nikoga ostavili ravnodušnim.
Perfekcionizam ili perverzija – kako opisati to Shieldsovo inzistiranje na nesputanom, "čistom" zvuku? Svatko će prosuditi po, naravno, svojim afinitetima i stupnjevima tolerancije, a ja ću, kako mi je wanna-be-intelektualnih prevrtanja te riječi "tolerancija" ionako već puna kapa, opet biti konzerva pa odabrati ono drugo kao dijagnozu. Slobodoumni audio-puritanci nek’ mi oproste. Jer, koliko god bilo logike u svemu kad se sagleda opus benda, teško se oteti dojmu da je cijela predstava skrojena baš da bude šok, da bude tema za priču mimo same muzike i da je Shields možda i uživao gledajući publiku kako se povlači s večer ranije pred The Prodigy prepunog platoa. Niti sam više mulac da padam na te štoseve niti reakcije ljudi pored kojih i s kojima sam prošetao poprištem zbivanja govore nečem pozitivnijem u prilog.
Lomili koplja oko ukupnog dojma ili ne, sigurno je da Šibenik nije pošao rano leći sinoć. Domet buke s Terra Stagea treba još biti ispitan; ne vjerujem da se dojmovi i svjedočenja neće prikupljati idućih dan-dva. Sigurno je i da su My Bloody Valentine obilježili večer – na žalost, to je izvedeno tehničkim, a manje muzičkim aspektom kojim su carevali fenomenalni Calexico termin ranije na istoj bini.
