Dojma sam da na Kubi svi znaju svirati i pjevati. Taj smjeli dojam sinoć je apsolutno potvrdio mladi kubanski umjetnik čiji prsti lete po klavijaturi brže nego što je Doc Holiday pucao. Neću pogriješiti ako Alfredovu uvijek kontroliranu brzinu usporedim s Alvinom Leejem, gitaristom nekadašnjih Ten Years After.
Slava Alfreda Rodrigueza započinje 2006. godine predstavljanjem svoje lijepe zemlje nastupom na prestižnom Montreux Jazz Festivalu (bio je izabran između 12 perspektivnih mladih pijanista diljem svijeta).
Vrata uspjeha bila su širom otvorena, pa stoga ne čude nastupi na nekima od najznačajnijih jazz festivala: Monterey Jazz Festival, San Francisco Jazz Festival, Umbria Jazz Festival, Mundo Latino Festival…)
Godine 2015. nominiran je za prestižnu nagradu Grammy za najbolji a capella aranžman poznate pjesme „Guantanamera“, koja je dijelom njegovog albuma „Invasion Parade“.
Prije dva dana objavljen mu je najnoviji album „Coral Way“, intrigantna mješavina latino popa, salse, timbe, tanga, bachate.
No prije opisa samog koncerta par riječi o Makarska jazz festivalu. Ovo mu je deseto izdanje, a već posjeduje status značajnog, rekao bih nezaobilaznog eventa koji je nedvojbeno nadišao okvir „malih“ festivala. Nakon prošlogodišnjeg (vrlo dobrog) koncerta Richarda Bone, eto je ekipa mladih entuzijasta/organizatora dovela još jedno, bez ikakve dvojbe, svjetsko ime. Stoga, samo hrabro naprijed; s nestrpljenjem očekujemo još značajnih imena u narednim godinama.
Alfredo Rodriguez je za podizanje dobrog raspoloženja sa sobom doveo provjerenu ekipu mladih glazbenika koji su pojedinačno, ali i kao cjelina, kroz cijeli koncert iskazivali izvanredne vokalno/instrumentalne vještine: Michael Olivera – bubanj (inače je svirao s Rickom Wakemanom i Stingom); Jesus Bachiller – bas; Carlos Sarduy – truba i konge, te Alana Sinkëy – vokal.
Ono što odlikuje Alfredovu prezentaciju kombinacije latino glazbe s latino jazzom dugometražne su improvizacije u kojima nema zapostavljenih glazbenika, naravno s akcentom na improvizacije samog maestra koje su s oduševljenjem primljene i nagrađene aplauzom na otvorenoj sceni.
Alfredo i ekipa su poput starog dizel motora: pjesme u početku teku lijeno, da bi postupnim zagrijavanjem i ulaženjem u brži ritam glazbena slika poprimila obilježja instrumentalnog urnebesa. Rekao bih, prava glazbena superćelija u svom punom zamahu.
Zapanjujuća je izmjena Alfredovih molskih i durskih raspoloženja, u momentu iz pospane letargije prelazi u klavirski „pakao“. Njegovo sviranje kombinacija je klasične glazbe s free jazz sviranjem.
Savršen zvuk u kojemu se čuo gotovo svaki ton svakog instrumenta bio je dodatni bonus ovoj izvanrednoj glazbenoj večeri u kojoj su nepatvoreno uživali kako glazbenici, tako i publika.
Alana je svojim osebujnim vokalom dodala nužne začine koji su glazbenu sliku podigle na viši nivo.
Jedna od Alfredovih omiljenih autorica je Consuelo Velázquez, meksička kompozitorica, pa je stoga bila očekivana izvedba njene „Bésame mucho“ u nadahnutoj verziji cijeloga benda i u izrazito emocionalnoj Alaninoj izvedbi.
S friškog albuma „Coral Way“ tako je po prvi put ikad izvedena „Fidju di Lua“, Alfredov autorski rad u kojemu je Alana pjevala na kombinaciji kreolskog i portugalskog jezika.
Izvedena je i Alfredova inačica „Quizás, quizás, quizás“, opet u nadahnutoj vokalno/instrumentalnoj verziji i s blagim nagovještajem da se ovaj izvanredni koncert polako bliži svom završetku.
Potvrda je došla s najavom da će bend odsvirati još jednu pjesmu, i to ne bilo koju. Razdraganoj publici koja je već bila na nogama obećana je Michael Jacksonova kubanska verzija „Thrillera“. Što drugo reći nego da je to bilo za prste polizati!
Dugo je trajao zasluženi aplauz svim protagonistima ove predivne večeri, a kratko je trajao njihov povratak na pozornicu. Izvedena je pjesma koja je (kako je gore rečeno) nominirala Alfreda Rodrigueza za nagradu Grammy – diljem svijeta poznata „Guantanamera“ Joseita Fernándeza.
Za mene je ovo bilo produktivno glazbeno ljeto tijekom kojega sam slušao odlične koncerte Musea, RHCP, Stevea Hacketta, Sigur Rosa, a bio bi red spomenuti i nastupe manje poznatih imena, ali ništa manje značajnih i kvalitetnih, koje su nam priredili Ida Nielsen, Judith Hill, Alfredo Rodriguez, dok čekam na predstojeći koncert poznatog talijanskog gitarista Antonia Forcionea u okviru manifestacije Split at Night Jazz Festival.
I na samom kraju valja spomenuti da se među pročitanim sponzorima Makarska jazz festivala našlo i ime Soundguardiana, vašeg i našeg omiljenog internetskog glazbenog portala.
{gallery}AlfredoRodriguez_23{/gallery}
