Završene su stadionske turneje velikana rock glazbe, nastavak koncertne aktivnosti seli se u manje, intimnije prostore; na redu je glazba drugačije vokacije poput, recimo jazza. Nakon Makarska Jazz Festivala i više nego odličnog nastupa Alfeda Rodrigueza, jazz kroz svoje brojne varijacije seli se u Split.
Kako u propagandnom materijalu organizatora (Sara i Jappa) piše, četvrti po redu Split at Night Jazz Festival održava se u novim terminima, novoj lokaciji i naravno, s novim imenima.
Mjesto održavanja Muzej je hrvatskih arheoloških spomenika, sama manifestacija protegnuti će se na (naravno/očekivano) četiri dana. Prvi nastupa mladi jazz gitarist Filip Pavić sa svojim kvartetom; druga večer predviđena je ikonične jazz veterane Black Coffee koji slave 30 godina uspješne karijere; treća za obiteljski duet Sara i Jappa kojima će se pridružiti Pier Malkoč na basu, te gost iznenađenja; dok je sam završetak rezerviran za nastup Antonia Forcionea, za kojeg se postoje atributi karizmatočnog i nekonvecionalnog jazz gitariste.
Filip Pavić opravdano je okićen nagradom Status i to u kategorijama Mlada nada jazz glazbe i Najbolji jazz gitarist. Autor je sedam kompozicija sa drugog po redu albuma „Labyrinth Songs“. Surađivao je s raznim autorima drugačijeg glazbenog profila (od glazbe se ipak teško živi) poput J.R.Augusta, benda Pocket Palma, Nine Romić i Luce.
U slučaju Filipa Pavića i njegove ekipe u sastavu: Petar Ćulibrk (klavir), Zvonimir Šestak (kontrabas) i Borko Rupena (bubnjevi) ne vrijedi već potvrđena činjenica kako zbir vrsnih glazbenika ne rezultira vrhunskim bendom (poznati slučaj Blind Faith). Filipov quartet je jedno homogeno glazbeno tijelo koje diše istim ritmom, ima istu energiju, a svoj unutarnji svemir reproduciraju gotovo do savršenstva uzimajući u obzir njihovu mladost i relativni nedostatak iskustva. Jedva čekamčuti kako će tek ova nadarena zajednica zvučati kroz par godina (ako ostanu u istom sastavu).
Ekipa je svirala materijal s oba objavljena albuma, prvijenca „Terra Incognita“ i aktualnog „Labyrinth Songs“. I dok je materijal s prvijenca utvrdio osnovne postulate koje free jazz njeguje, materijal s drugog albuma ohrabrio je mladog Filipa da krene u drugačije atmosfere, utjecaje i inspiracije.
Koncert jer otvoren s naslovnom pjesmom s prvijenca koja je očito bila zagrijavanje kako benda, tako i publike koja je u sasvim pristojnom broju ispunila veliku dvoranu Muzeja arheoloških spomenika, gotovo savršeno akustičnu, u čemu je veliku ulogu imao i sam Bose razglas.
Materijal s drugog albuma predstavljen je s „Hope Spring Eternal“ s mnogo aktivnijim bubnjanjem i s elementima latino ritmova. Val gitarskog, pa klavirskog sola ustupio je mjesta i solu na kontrabasu dok je Borko Rupena stalno nešto nonšalantno „čeprkao“ po udaraljkama, dajući ukupnoj slici potreban začin.
Po meni je vrhunac koncerta bila izvedba pjesme „Beduin“, prava 11 minutna pustinjska epopeja inspirirana zahtjevnim arapskim etno ritmovima koji su istovremeno tako slastan zalogaj za izvođenje. Intro je pripao Borku Rupeni koji je obilno koristio razne šuškalice, istovremeno rukom je u pravo vrijeme znao „opaliti“ po bubnju. Zarazan ritam, savršena instrumentalizacija cijelog benda imala je utjecaj na publiku koja je velikim aplauzom nagradila ovo „malo“ remek djelo. Šteta što „Beduin“ nije ipak ostavljen za sam završetak koncerta.
Naredna „Pathways“ je bila očekivano stišavanje nakon bure.
I tako je ovaj slatkiš od koncerta priveden kraju. Nakon kratkog poziva za povratak izvedena je prva kompozicija koju je Filip napisao na studiju u Grazu (naslov sam naravno propustio zapamtiti).
Par riječi o izvođačima: stožerni instrument je naravno gitara, Filipova šveđanka (Hagstrom el.gitara) prela je svojom prodornom čistoćon divne akorde i solaže; uz njen bok gotovo je ravnopravno zastupljen svojim uglađenom i osjećajnom svirkom električni klavir Petra Ćulibrka, priznatog jazz pijanista, ujedno i kompozitora (izdao je svoj album prvijenac „Old School“. Kontrabas Zvonimira Šestaka uporno je i konstantno isporučivao svoj doprinos kolektivnom muziciranju uz nenametljivo simultano soliranje, dok je (makar po meni i još dvojici dobrih poznavatelja glazbe) šou „ukrao“ Borko Rupena svojim gotovo zafrkantskim sviranjem u kojima je bilo mjesta i za alternativne ritmove koji su davali više slobode solistima, ujedno je svojom staloženošću bogato oplemenio ukupnu glazbenu sliku.
Ukratko, još jedan u nizu onih „malih“ koncerata na kojima je bila privilegija prisustvovati.
{gallery}sanjf23{/gallery}
