Otprilike pola svoga života prilično agilno konzumiram pop glazbu (da, pod tim podrazumijevam i ono što “pravovjerni” nazivaju rock ‘n’ rollom, čak prvenstveno baš to!) i još se uvijek ne mogu odlučiti idu li mi na živce više oni koji pošto-poto od toga žele Umjetnost i ne vide dalje od svog pametnjačkog koncepta/kompleksa ili oni “kulturni” koji u tom vide isključivo jeftinu, jednokratnu zabavu naspram kulture slušanja klasične glazbe. Nije mi ni prvijenac mančesterskog indie-pop dua The Ting Tings ponudio odgovor (nije ni da ga baš tražim), ali me podsjetio na te neke slatke, male, nebitne dileme što prate moje slušateljske godine.
Zarazno. Mogao bih tako opisati glazbu koju uglavnom opisuju kao disco-punk, a koja u svojih ekonomičnih, vinilskih trideset i osam minuta krasi “We Started Nothing”. Dovoljno pametno da bude dopadljivo i dovoljno neobavezno da bude nebitno. Nadasve, fer. Nepretenciozno, a promišljeno. Deset pjesama, od čega jedan rasni singl (“That’s Not My Name”), sve više-manje uravnoteženo (mada, da je album završio s osmom, “We Walk”, ne bi apsolutno ništa izgubio na kvaliteti – eto, da se tako izrazim). Ono što će prezirati obje grupacije iz prve rečenice ove recenzije, a mene zabaviti bar na dva ili tri slušanja, i to kvalitetno.
Vokal Katie White prvo je, naravno, što upada u uši. Bezobrazni ton, gotovo nezainteresiran, trashy. Rekao bih čak da je njezin glas glavni instrument glazbe koju su svijetu isporučili The Ting Tings i stvorili pravu malu senzaciju u indie miljeu. Jer, pretapanje sintetike i gitare u podlozi navijačkih napjeva gđice White ne donosi nikakvih uzbuđenja već je isključivo u funkciji zadanog ritma. Ne mislim pod tim apsolutno ništa loše, jer ovaj osvrt jednako je ravnodušan kao što ću ja biti prema ovom albumu već sutradan. Sve tu, zapravo, po konfekcijskom kroju štima, a istovremeno zvuči tako neodoljivo razbarušeno i – opet koristim istu riječ – bezobrazno. Dakle, kažu “učeni”, disco-punk.
The Ting Tings vidim kao dobar singl bend, koji bi mogao potrajati dva do tri albuma, bar ako ne bude drastičnih pomaka u zvuku kako vrijeme bude išlo. Onaj dio mene koji, što zbog zdrave logike, što zbog likova iz prve grupacije u prvoj rečenici recenzije, ne vidi apsolutno ništa loše u njihovoj totalno neopterećenoj, neobveznoj i ispraznoj, ali zabavnoj i zaraznoj glazbi usmjerenoj na štancanje hit singlova. “That’s Not My Name”, “Shut Up and Let Me Go”, “Great DJ” i “Be the One” dosadašnji su zgoditci, a i većina ostalih pjesama nije mnogo manje komercijalno potentna. Sve skupa, bend i album koji neće nikom biti omiljeni duže od jednoga vikenda. Ali, nije li i to nešto?
Toni Matošin
01. Great DJ
02. That”s Not My Name
03. Fruit Machine
04. Traffic Light
05. Shut Up and Let Me Go
06. Keep Your Head
07. Be the One
08. We Walk
09. Impacilla Carpisung
10. We Started Nothing
(Columbia / Menart)