Sve je u tome kako se postavite. Koliko ste iskreni, prvenstveno prema sebi. Kad, primjerice, Gibonni svoju pop-pjesm(ic)u začini refrenima na engleskom i natruhama srednjostrujaškog world musica a glazbenu muskulturu pojača Stefanovskim i šačicom u “elitnim” krugovima razvikanih glazbenika, ne mogu ne podsmjehnuti se, koliko god to oholo bilo. Kad se klinjo prijavi na TV-show tipa Hrvatski idol i nastavi se zaklinjati u svoje “rokerstvo”, smijeh mi je već glasniji, a kad pajdo počne zabijati mačeve kao koreografiju tobožnjih budnica, već susprežem smijeh, jer je to prije za plakanje. Kinoklub su, na primjer, pop-punk bend. Oni se furaju na Blink 182 i slične skakutavce i od toga ni po čemu ne bježe. Praše gitare, vole pitke melodije (i imaju njuha za njih), tip sasvim solidno pjeva, a svi skupa izgledaju dovoljno pristojno da uđu u mokre snove tinejdžerki i pokoji bar polumokri muški san. I nema u tom ničeg lošeg. Jer znaju gdje im je mjesto, što jesu, a što nisu. Što će biti, ne čini mi se da ih pretjerano zamara.
Lako bi ih, pa i prelako bilo otpisati i žigosati kao jadne prodane ljige. Donedavno bih to bez pardona i učinio. Danas ipak, također bez pardona, obožavam istovremeno Nicka Cavea i The Beach Boys, Muddyja Watersa i Saint Etienne, pa vidim/čujem samo četvoricu dvadesetikusurgodišnjaka kako se dobro zabavljaju radeći nešto kreativno i društveno korisno. “Ajmo klinci” (inače prvotni naziv benda, naknadno promijenjen u Kinoklub – princip kojeg su prije njih upotrijebili američki kolege iz Linkin Park) album je punokrvnih pop-pjesama i punk-gitara, glazba bez puno pameti, ali zabavnija od zabavne. Dobrodošla u kurentnoj domaćoj produkciji zasićenoj umišljenim zvijezdama i bezočnim zadiranjem turboestradnjaštva u pop/mainstream.
Inače, u pitanju su četiri urbana zagrebačka mladića s već višegodišnjim stažom za svojim instrumentima, prvi su se put u medijima pojavili u “Dobro jutro, Hrvatska”, a ranu fazu karijere okrunili pjesmom za Snježnu kraljicu. Posao oko snimanja albuma su uzeli ozbiljno, svoj autorski iskaz pojačali nešto iskusnijim koliko i sumnjivim njuškama iz industrije te sve pedantno pod patronatom Aquariusa i pokroviteljstvom Vipneta upakirali u sasvim solidan pop-proizvod. To što će im se s glazbom teško poistovjetiti ili se u nju uživjeti itko stariji od četvrt stoljeća, ne znači da ista neće odrastati sa svojim tvorcima. Budući mainstream rock? Samo naprijed, vrijeme je da Prljavi valjak ili Parno kazalište, kako vam drže, postanu prošlo svršeno vrijeme.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2010/07/07/kinok.jpg, images/SGrecenzije/2010/07/07/kinokm.jpg, Kinoklub – Ajmo klinci, Center} | ||
| Izvođač | Kinoklub |
|
| Naziv albuma | Ajmo klinci | |
| Izdavač | Aquarius Records | |
| Producent | Miroslav Lesić – Lesique | |
| Datum objave | 30. 4. 2010. | |
| Snimano | studiji Morris, Ultra Zvuk i Oxygen, 2009.-2010. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom |
|
Popis pjesama
|
||
01. Vrati se u Zagreb  02. Za nju 03. Nisam lud 04. Bijela noć 05. 5 sati 06. Zadnji put 07. Prvi semestar 08. Skini se sa škvadrofona 09. Travanj, studeni, prosinac 10. Djeca 11. Nije bed, imamo 20 min. pješke |
||
| Linkovi | ||
| Myspace.com/kinoklubhr | ||
Nisam lud – Audio |
||
{youtube}Y-qP2LRGYHQ{/youtube}