Tears For Fears / Songs For A Nervous Planet

Od odličnog „Everybody Loves a Happy Ending“ do isto tako dobrog „The Tipping Point“ prošlo je, eto tako cijelih 18 godina. Duo iz Batha, Roland Orzabal i Curt Smith odlučili su ne ponoviti tu golemu glazbenu crnu rupu u kojoj je  nedvojbeno nedostajala njihova profilirana sposobnost pisanja nezaboravnih pjesama, odlučivši pri tome urbi et orbi predstaviti nešto novog: „The Girl That I Call Home“, koja funkcionira kao sestra bliznakinja „Everybody Wants to Rule the World“; „Astronaut“ (je li to trebala biti dostojna zamjena za „Shout“); „Emily Said“ (izgubljena pjesma Beatlesa ?) , „Said Goodby to Mum and Dad“ (kao posveta elektro popu), u srazu s nešto (bolje rečeno puno) starih, ali rasnih konja za trku. Album je u stvari mješavina gore navedenih novih pjesama, kao i dobro poznatih melodija (od kojih neke možemo s lakoćom svrstati u katalog probranih evergreenova) odsviranih na koncertu održanog prije dvije godine u Franklinu, Tennessee, jednom od koncerata sa „The Tipping Point“ turneje.

Jedni od simbola, rekao bih autentične ikone s pokrićem  pop/rock glazbe iz 80-tih za koje postoji mišljenje da su u svoj rad inkorporirali radove Petera Gabriela (neke od radova iz njegove samostalne karijere), Beatlesa (odlična „Sowing the Seeds of Love“) , Simona i Garfunkela ( reference na album „Bookends“) , Bee Gees („Secret World“) ovim putem su dokazali da su ujedno i odlični performeri u živo, koji su pametno i sasvim uspješno ispremješali elekroniku i „prave“ instrumente.

Ovaj album  zajahao je pozitivan trend objavljivanja nekih od arhiviranih, ali i recentnih koncertih nastupa koji su  nekada za svaki iole ozbiljan bend predstavljali obvezu. Tako su se „povampirili“ CSNY s novoizašlim albumom iz Filmore Easta, tu je i pariški nastup  White Buffala  iz 2023, dok je u pripremi objavljivanje odličnog albuma „Rome“ benda National. 

Opravdano se može postaviti pitanje svrhe ovog uratka, naime postoji album „Greatest Hits“ na kojem je bila zastupljena niska  njihovih rijetkih crnih bisera. Jedina razlika je u tome što su na ovom albumu ti biseri odsvirani u živo, tako da podsjetnik na njihovo zlatno doba donosi vjernim ( i onim drugim) slušateljima pristojnu dozu nostalgije, dok bendu kvaliteta nastupa u živo donosi dodatni kredibilitet i samopouzdanje za eventualne buduće projekte. A nije za odbaciti i mišljenje da su 4 nove pjesme mogli komodno smjestiti na EP-u, siguran sam da bi se vrednovale drugačije  nego ovako „utopljene“ u ostatak materijala, pa je tako potrebna pažljiva identifikacija istih.

Za postizanje bogatih, ponekad panoramskih aranžmana koji su umnogome poštivali originalne sonoritete, gore navedenom dvojcu pomogli su sljedeći glazbenici:Doug Petty (klavijature), Charlton Pettus (gitara, klavijature) i Jamie Wollam (bubnjevi).

Ukratko, bila je opetovana radost uživati u  najboljim trenutcima jednog posebno vrijednog benda.