Oni su splitska dica, oni su Siniša Matešić i Teo Aničić – i da oni doslovce nisu pravi bend. Dva su to zaljubljenika u akustično/melodioznu formu (dalmericanu kako je Siniša i Teo vole nazvati, a tako se zove i njihov prvi album), glazbenici bez održanog „pravog“ koncerta, duo čiji je repertoar uglavnom radijski i internetski orijentiran i distribuiran.
Je li onda njihova autorska glazba, kao i coveri nastaje isključivo iz gušta, nakon čega se može postaviti pitanje o njihovoj ambicioznosti?
A da ambicioznost postoji i nije upitna, dokaz su brojne suradnje s poznatim i manje poznatim glazbenicima (Neno Belan, Saša Antić, Sandro Bastijančić, Berko Muratović, Danko Krznarić,Davor Rodik).
Njihov sinoćnji nastup održao se u splitskoj Academiji Clubu Ghetto, gotovo statusnom klubu smještenom u samom srcu Dioklecijanove palače. Praktički bila je to glazbena večer održana kao u nekom dnevnom boravku, u originalnom ambijentu, pred oko 30-tak slušatelja (više i ne može stati).
U takvom gotovo intimnom prostoru dva su vokala, dvije gitare stvorili doslovce ogoljenu, minimalističku verziju mnoštva autorskih radova iza kojih kao kompozitori stoje oba glazbenika. Lako je (u pravilu) bilo rapoznati tko je koji autor, naime Siniša pjeva svoje, Teo svoje uz poneko višeglasje u kojem su se dobro složili Teov pomalo rašpast vokal sa čišćim Sinišinim.
Inače Sinišu znam od malih nogu, kao basista svirao je blues sa Pecom Petejom, poznatim bubnjarom, dok je Teo Aničić bio gitarist Majki i benda Ede Majke.
Iz izvedenice dalmericana s lakoćom se dade išćitati da je to sasvim simpatičan i uspješan spoj popa, folka, countryja – dakle americane s uvijek uzavrelim dalmatinskim/mediteranskim zvukovima. Večeras je takva sprega utjecaja, makar u laganijim pjesmama izazivala kod prisutnih dozu uljujkanosti, određene letargije, koja se gubila u nekim bržim numerama.
Za valoriziranje njihove glazbe neophodna je autorska melodijska snaga, kao i iskreno prezentiranje nevinosti njihovih stihova, a što sve to Siniša i Teo neosporno posjeduju.
Malo zafrkancije Teo je ubacio nakon izvedbe „Moje Sreće“, za koju je kazao da bi mogla biti i Thompsonova, naime stihovi: „Moja ljubav je u kući, moja ljubav je u prijateljima“ apsolutno odgovaraju Thompsonovim svjetonazorima.
Što reći kao neku preporuku?
Čini mi se da bi njihova kajdanka dobila neku drugu dimenziju kada bi bila obogaćena dodatnim (gotovo nužnim za taj stil) instrumentima poput bubnjeva, bas gitare ili čak klavira.
No, otome odlučuju samo Siniša i Teo, zar ne?