Pink Floyd – “Pink Floyd at Pompeii

Kao četrnaestogodišnji dječak prvi put sam se susreo s ovakvom glazbom i, priznajem, ostao sam zatečen. To jednostavno nije bila glazba u kojoj sam se tada mogao prepoznati. Bilo je to kao da djetetu u vrtiću date da čita Balade Petrice Kerempuha. Kako sam čuo – tako sam odmah i prestao slušati. Vratio sam se svojoj ekipi koja je tada vladala mojom sobom: Rolling Stonesi, Beatlesi, Deep Purple, Black Sabbath, Led Zeppelin, Uriah Heep i mnogi drugi. Tada sam otkrio Jethro Tull i to mi je bilo vrhunac. A onda su se pojavili – oni. Pink Floyd. Pa kakva je to glazba? Što to pisac želi reći? Nisam razumio, i sve je ostalo po strani… do daljnjega.

Godine su prolazile, i 1976. ponovno sam došao u doticaj s ovim bendom. Tada je zapravo započela moja avantura koja se zove Pink Floyd, a uz koju sam svakako postao osoba duboko uronjena u čarobni svijet glazbe. Naziv žanra tada mi više nije bio važan – svaka glazba u kojoj sam se mogao pronaći, bila je vrijedna pažnje.

Pink Floyd je posebna priča. Svi mi koji slušamo rock, blues i njima srodne žanrove to jako dobro znamo. Netko ih voli više, netko manje, ali nitko im ne može osporiti mjesto i ulogu koju imaju u povijesti glazbe.

Legendarni koncertni film Pink Floyd: Live at Pompeii iz 1972. vratio se ovog proljeća u kina, a po prvi put ga prati i službeni album. Pink Floyd u Pompejima – MCMLXXII, revolucionarni film redatelja Adriana Mabena, digitalno je remasterirao i remiksao Steven Wilson. Snimljen u veličanstvenim ruševinama rimskog amfiteatra u Pompejima, ovaj izniman glazbeni film prikazuje Pink Floyd u intimnom koncertnom okruženju. Popratni audio materijal sadrži snimke iz filma, ali i dvije dodatne pjesme, uključujući prethodno neobjavljenu proširenu verziju skladbe A Saucerful of Secrets.

Prisjećam se svog prvog gledanja ovog filma i slušanja koje zahtijeva strpljenje i razumijevanje. Priznajem – Pink Floyd su ostavili iznimno snažan dojam istinskih glazbenika koji neprestano istražuju i pomiču granice izraza. Nema dvojbe: pred nama su četvorica glazbenih avanturista koji izvode gotovo nevjerojatnu glazbenu magiju od koje se ježi koža, a dlake stoje uspravno.

Toliko sam puta doživio slične reakcije slušajući ih – od Arnold Layne, preko Atom Heart Mother, Astronomy Domine, Any Colour You Like, Echoes, Shine On You Crazy Diamond, sve do kasnijih skladbi poput The Dogs of War, Sorrow i High Hopes. Naravno, svatko ima vlastitu priču i doživljaj, što je i razumljivo – jer slušanje Pink Floyda uvijek se, htjeli mi to ili ne, veže uz vlastite životne okolnosti.

S druge strane, njihovi koncertni albumi, a posebno Live at Pompeii, vjerno prikazuju ono što Pink Floyd zapravo jesu: četvorka koja razoružava svojim glazbenim idejama i izvanrednom svirkom. Pustimo sada sve tehničke detalje i spektakularne pozornice – koncentrirajmo se na ove prekrasne ruševine i četvoricu umjetnika koji kroz svoje skladbe ne samo da evociraju prošlost, već jasno sugeriraju smjer u kojem će se bend i njegova karijera dalje razvijati.

Bio sam i ostao svjedok njihove glazbene kronologije. Da, oduvijek su bili zanimljivi, avangardni, ali i često secirani i kritizirani od strane raznih samozvanih poznavatelja, koji su se zaklinjali u njih, a potom ih koristili za banalne oblike osobne promocije. Ima i onih koji ih povlače posvuda, kunu se u njih, a istodobno im banaliziraju opus. Jer danas, ako slušate Pink Floyd, odmah ste “cool”, ali pitanje je – kako ih slušate, i zašto?

Na mene su Pink Floyd ostavili dubok dojam. Njihova glazba, stvorena iz sinergije četvorice slobodnih i istraživačkih umova, nosi obilježje intelektualne dubine. Ali to ne znači da ih treba neprestano gurati u fokus – kao i svaki veliki umjetnički entitet, moraju biti predstavljeni s razlogom i mjerom. Tako čuvamo i njihovo nasljeđe.

Album Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII prvi je put dostupan na vinilu, kompaktnom disku i digitalnim platformama od 2. svibnja. U Hrvatskoj ga distribuira izdavačka kuća Menart. Ono što čujemo na ovom izdanju odražava snagu benda nakon teškog odlaska Syda Barretta. Osjeti se psihodelijska snaga s drugog albuma iz 1968., kao i duboko uranjanje u Meddle (1971), neposredno prije nastanka legendarnog Dark Side of the Moon (1973).

Ovo izdanje predstavlja Pink Floyd između ruševina Pompeja i monumentalnog zvučnog zida koji su izgradili Roger Waters, David Gilmour, Richard Wright i Nick Mason. Tko sam ja da bih pokušao taj „sound wall“ srušiti? To mi nikada nije bilo na kraj pameti. Naprotiv – želim i dalje biti dio tog monumentalnog zvuka, nastalog usred drevnih ruševina, a koji ovo izdanje svrstava među najbolje live albume koje su ikad snimili.

Zašto? Zato što je tada, u to vrijeme, sve bilo daleko od današnjih tehničkih i tehnoloških mogućnosti. Ovo su ogoljeni Pink Floyd, snažni u svojoj iskrenosti. A to je bilo izuzetno teško postići – vjerovati u ono što radiš i pri tome zvučati tako moćno.

Mnogi su rekli, i ostajem uz to: Ovo je ipak najbolji live album Pink Floyda.

I za kraj – nema se što drugo dodati osim: Ovo je prvi put objavljeno kao album – stoga, naklon do poda i kapa dolje.

Više o svemu saznajte na:
www.pinkfloyd.com
https://www.facebook.com/pinkfloyd
https://www.instagram.com/PinkFloyd
https://www.tiktok.com/@pinkfloyd
https://x.com/pinkfloyd
https://music.amazon.com/albums/B0DXLJ3451?trackAsin=B0DXLHRH9Y&tag=linkfiregen&ie=UTF8&linkCode=as2&ascsubtag=ccb4e6744471922e0d64aefa3cbcfeae&ref=dmm_acq_soc_hr_u_lfire_lp_x_ccb4e6744471922e0d64aefa3cbcfeae
Spotify https://PinkFloyd.lnk.to/Spotify
Apple Music https://PinkFloyd.lnk.to/AppleMusic
https://www.youtube.com/channel/UCY2qt3dw2TQJxvBrDiYGHdQ