Hoće li i na ovom splitskom koncertu koji će se održati na hridi koja se natkrila nad ulazom u splitsku luku ova „čudna“, pomalo ekstravagantna glazbenica zadržati svoj prepoznatljiv, na momente dramski karakter svojih pjesama, s neospornim udjelom kabaretskog utjecaja, teatarskog art-worka s primjesama popa, uz interpretacije staromodnog, uvijek šarmantnog jazz/soul zvuka, kroz svoje autentične i organske izvedbe u stilu „film-noira“?
Može se pročitati kako su njeni koncerti u pravilu nabijeni emocijama, s velikom dozom introspekcije, te s poželjnom dozom sirovosti – ukratko to su putovanja na kojima se izmjenjuju melanholija i euforija, profinjenost i agresija. Jer kako sama kaže: „U svojim pjesmama nikome ne dajem popust, neke od njih sigurno su snažne, ali uvijek iskrene“
Dakle, može se zaključiti da će takva kombinacija biti prisutna kroz cijeli koncertni panoptikum, koji osim nedvojbene kvalitete materijala posjeduje njen dar uvlačenja publike u taj dobro osmišljen i realiziran vertigo u kojem dominira njen hipnotički vokal, kao punopravan instrument s kojim kontolira i raspoređuje finalne glazbene poteze.
Inače koncert je dio ovogodišnjeg Vibrez festivala u organizaciji Hrvatskog doma u Splitu u okviru kojeg će nastupati: Marc Ribot’s Ceramic Dogs, Nouvelle Vague, Michelle Gurevich, Stefanovski trio i TBF & Jazz orkestar HRT. I da, gore spomenuta hrid nekadašnje je staro splitsko groblje imenom Sustipan.
Sharon Kovacs je svoj glazbeni identitet vezala uz imena poput Billy Holiday, Ette James, Elle Fitzgerald, Dinag Washington, Janice Joplin, Tine Turner, dakle uz žene neosporno snažnih osobnosti i karaktera koje su živjele svoje živote prema svojim standardima.
Njen treći po redu album „Child of Sin“ dokaz je njenog autentičnog i nadasve zrelog glazbenog izričaja prepunog životnih, ponekad grotesknih skica koje poput kompasa vode slušatelje u jedan nadasve emocionalan, pomno izgrađen svijet kojeg se isplati istraživati. Treba istaknuti naslovnu pjesmu koju je u duetu otpjevala s Tillom Lindemannom (vokal Rammsteina), a koja funkcionira poput vokalnog bojnog polja u kojem rezonantne „rafale“ izmjenjuju Tillov bariton i Sharonova dark/soul vokal.
Kažu neki da je njen topao glas u stanju zagrijati bez problema bilo koju prostoriju, mnogi tu toplinu uspoređuju s onom kojom je zračila Amy Winehouse, kojom danas zrače Hozier ili Beth Gibson.
U polumraku, bend u sastavu: Jan Dekker (truba), David Hoogerheide (klavijature), Rstelle Stijkel (gitara), Korne ter Steege (bas) i Jelle Huiberts (bubnjevi) polako zauzima svoje pozicije u očekivanju uvijek nepredvidive Sharon, koja se nonšalantno pojavljuje s cigaretom, crvenom perikom i u crnom trikou (za kojeg je kasnije kazala da je malo svrbi).
I tako je počela zaista ugodna večer pod borovima i s mirisom mora uz otvarajuću „Bang Bang“ s albuma „Child of Sin“.
Sharon nije jedan od protagonista koji konstantno komunicira s publikom, kratki monolozi bili su uglavnom vezani uz uvjete na pozornici (u „Wolf in Cheap Clothes“ s prvijenca, doslovce se zagrcnula, valjda zbog dimne zavjese, pa joj je boca s vodom dobro došla), uz kratke pohvale organizatoru koncerta, naravno uz iskrene (nadam se) pohvale samom Splitu.
Koncert se zahuktava s očekivano eksponiranim vokalom, nadasve toplim, ujedno sugestivnim i na momente snažnim. Aranžmani su pomalo prilagođeni otvorenom prostoru uz adekvatnu, diskretnu rasvjetu u kojoj ipak dominiraju tamniji tonovi uz dimnu zavjesu, pa se na momente doima poput nekog crno-bijelog filma u boji. Rekao bih nezahvalna rasvjeta za fotografe, dobro smišljena za prikazivanje atmosfere njenih pjesama.
Njen glazbeni ambigram posjeduje određenu linearnost, no može se zbog njenih interpretacija promatrati iz raznih kutova, no dizajn ostaje uvijek prepoznatljiv uz poslovično vehementno iskazivanje emocija bilo kroz vokalne skice, bilo kroz pokrete na samoj pozornici.
Izmjenjuju se njeni anđeli i demoni kroz uspješno sačuvanu i prezentiranu arhitekturu njenog glazbenog stila, uz iskrene aklamacije publike koja očito zna prepoznati kvalitet, ujedno i njenu sposobnost „manipuliranja“ emocijama.
Njen bend je kao s nevidljive scene, ujedno stalno prisutan u održavanju i kontroli strukture i plana izvođenja pjesama sa njena tri posljednja albuma, bez dominacije pojedinog instrumenta (uz iznimku trube koja je bila nezaobilazna u stvaranju ambijenta pojedinih pjesama). Na repertoaru se našla i jedna obrada (I’ve seen That Face Before/ Libertango) u nešto drugačijoj, mekšoj, mračnijoj verziji u odnosu na reaggae verziju Grace Jones.
Iako njene pjesme nisu adresirane za svakog, povratne interakcije iz publike otkrile su da je publika večeras (uglavnom) došla zbog Sharon, zbog njenog lika i djela, a ne zato za budu viđeni, što je apsolutno za svaku pohvalu.
Dakle, Sharon može biti i witch, a bitch,a mureder kao što pjeva u svojoj „50 Shades“, a može jednostavno biti i child of love, child of sin, jer se upravo u tom dijapazonu nalazi njena iskrena i nadasve složena introspektiva.
„Službeni“ dio koncerta završio je upravo s „My Love“, da bi se na bisu ukazala zaista moćna i mračna „Child of Sin“ unatoč neodržanom vokalnom dvoboju muško-ženskih relacija.
Bilo je to emocionalno putovanje u kojem su se izmnjenivale melanholija i euforija uz saznanje da smo ipak prisustvovali jedinstvenom događaju čiji bi se ukupni dojam možda potencirao da je kojim slučajem koncert održan u nekom intimnijem prostoru.
Setlista
Bang Bang
Cheap Smell
Wolf in Cheap Clothes
Mycose
Midnight Medicine
Fool Like You
Goldmine
Leave the Sun Behind
Love Parasite
Strange (I’ve Seen That face Before“
Fragile
Diggin
Not Scared of Giants
Freedom
Tutti Frutti Tequila
50 Shades
My Love
BIS
Child of Sin