Nakon godine dana, na istom mjestu (dvorište Etnografskog muzeja u Splitu), isti ljudi (Klasična hrvatska četvorka) sviraju glazbu istog glazbenika (John Coltraine).
A oni su : Saša „Coltrain“ Nestorović na tenor i sopran saksofonu, Hrvoje „Tyner“ Galler na elekričnom klaviru, Saša „Garrison“ Borovec na kontrabasu, te Šimun „Jones“ Matišić na bubnjevima.
Dakle ista formacija s kojom su John Coltrain i njegova „banda“ održali nezaboravan koncert u Birdland klubu u New Yorku, daleke 1963 godine.
Najava ovog zaista odličnog koncerta (za napomenuti je da je ulaz bio slobodan) pripala je (kao i prošle godine) Davoru Hrvoju, neospornom stručnjaku za jazz.
Zaista samo par riječi o Johnu Coltraineu (preuzeto iz Ilustrirane Jazz enciklopedije): početkom pedesetih godina pridružuje se Dizzjyu Gillespieju, a 1955 klasičnom kvintetu Milesa Davisa, gdje je iskazao utjecaj Dextera Gordona u nedosljenim pasažima i naglim bljeskovima snage i originalnosti, gradeći pri tome svoj stil, kojeg je kasnije pokušao objasniti Wayneu Shorteru: “započeti u sredini rečenice, i nastaviti u oba smjera istodobno“.
Godine 1957. prelazi u grupu Theloniusa Monka, da bi nakon iskustva s velikanima nastavio svoj put. Poznate su njegove najbolje izvedbe “Good Bait“ i „Lush Life“.
Prekretnica je bilo osnivanje izvanrednog kvarteta: McCoy Tyner, Jimmy Garrison i Elvin Jones.
Večeras je Klasična hrvatska četvorka svirajući materijal s albuma „Live in Birdland“ dokazala da (iako je original uvijek original) postoje glazbenici koji vjerno mogu predočiti jedinstvenu glazbu tog vremena (uvijek rado evociranog), maštovite i neočekivane improvizacije, vjernu realizaciju zadanih tema; glazbenici koji su u stanju svojom kvalitetom uvući slušatelje u taj magičan, uvijek nepredvidljiv svijet jazza u kojem praktički ne postoje nikakvi zakoni ni pravila, ali iz kojeg gotovo uvijek izlaziš s osmjehom na licu.
Večeras se nije bilo teško zamisliti u nekavoj „rupi“, s mirisom cigareta i dima svuda oko nas (tu atmosferu je „pokvario“ miris liganja na žaru iz obližnjeg restorana), a božanstveni, ponekad čudni zvukovi konstantno su zarobljavali tijelo i um. Svaki od glazbenika je osim kolektivne, uigrane svirke dobio i svojih „pet minuta slave“ uobličene kroz pamtljive i gorljive solaže koje su izazvale iskrene aklamacije, nažalost, malobrojne publike.
Teško je izdvojiti glazbenika koji je ukrao ovu večer, naravno da su Saša Nestorović (na malom sopran saksofonu koji je izgledao poput dječje igračke, ali iz kojeg su navirali pakleni zvuci, i “normalnom tenor saksofonu, te Hrvoje Galler na svom električnom klaviru dobivali najviše aplauza obzirom da su oni stožerni instrumenti u ovakvom formatu. Niti malo zapostavljena bila je ritam sekcija, Saša Borovec i Šimun Matišić koji su konstantno svojim zadanim i slobodnim artikulacijama tvorili zaista moćnu glazbenu sliku.
Bila je ovo zaista prava „moćna gomilica“ nadahnutih glazbenika koji su nam opetovano priredili još jednu nezaboravnu večer, s nadom da ćemo ih u istom satavu, na istom mjestu, s glazbom istog autora vidjeti i sljedeće godine.