Zapravo je nevjerojatno da nekog izvođača toliki broj godina i desetljeća nema u našim krajevima, a onda se u kratko vrijeme dva put reinkarnira u istom prostoru. Istina je da je na premijernom nastupu rekao da će se vratiti, ali to ionako kažu manje-više svi. Ali Midge Ure reko, ne poreko.
Ono što je dodatno fascinirajuće je da ovaj zagrebački koncert ne predstavlja dio neke trenutne ili nove turneje, već je jedan jedini koncert kojeg će održati u sljedećih par mjeseci. Prilično cool za tipa od 72 godine. I svaka čast za prateće svirače koji odlično i uigrano prate glas Ultravoxa kroz koncertne putešestvije.
Naravno da svatko tko malo nešto zna, zna da je Midge Ure daleko više od glasa Ulatravoxa iako je tako najavljivan koncert (voice of Ultravox). Ok, teško je na plakatu navesti cijeli CV i spomenuti da je osim što je bio glas, bio i glavna kreativna snaga u Ultravoxu. I onda još nadalje navesti organizaciju Band Aida i Live Aida, sviranje u Thin Lizzy, da je bio bitna karika u Visage, nekoliko solo hitova u najplodnijim osamdesetima, itd. I ovo s „glasom“ bilo je dovoljno. K tome, najviše pjesama je izvedeno baš iz razdoblja Ultravoxa.
Ono što je bitan hendikep svirke od ovog petka jest to da je prije malo više od godine dana na istom mjestu izveden manje-više isti koncert, s gotovo istim redoslijednom pjesama. Sve je bilo isto. I prateći svirači i sam Midge Ure, elegantan i besprijekoran, s odlično očuvanim glasom. Sada smo imali tek malo više gitarističkih trenutaka, što je potpuno opravdano, jer Midge Ure, osim što je sjajan glas ujedno je i perfektan gitarist. A sve ostalo, baš kao neka repriza. Razumljivo je da se radi o reminiscenciji emocija iz osamdesetih i da je teško očekivati nešto izvan poznatog kolosijeka, ali činilo se da je i publika ista kao i zadnji put. I da su svi cupkali na istom mjestu kao da je 2024. I ona VIP galerija, koja je ponovo dobar dio koncerta prosjedila, samo je dodala još jednu notu repriznom ugođaju. Naravno da je koncert otprilike trajao isto i da je malo jači odaziv počeo tek oko „Fade to Grey“. Još smo se svi skupa malo umilili kod „If I Was“, a klasično dobra eksplozija raspoloženja krenula s „Vienna“. I onda do kraja taj Ultravox set u kojem osnovni dio završava s „Dancing With Tears in My Eyes“. Stoga nije neobično da se i potpisnik ovih redova ponovio s izrazima i konstrukcijama oko izvještaja s koncerta. Iako je tada pisao za jedan drugi glazbeni portal jer je SoundGuardian bio ugašen, a ovaj PopRock još nije zaživio. Midge Ure, odličan si i neuništiv, ali trebam te se zaželjeti. Valjda bi najviše odskočilo da je otpjevao „Do They Know It’s Christmas Time?“, iako nije. Nije ni „time“, a nije ni otpjevao.
Prebrzo se vratio. Uživali nedvojbeno jesmo, ali za par dana se nitko neće sjećati razlike između dvije svirke.
U prvoj polovici ove godine Tvornica će ugostiti nekoliko vrlo zanimljivih izvođača iz osamdesetih. Tko zna hoće li još netko ponoviti Midge Ure-a?
Darko Hribarić
set lista
We Stand Alone – Ultravox
Call of the Wild
Dear God
I Remember (Death in the Afternoon) – Ultravox
Fade to Grey – Visage
Passing Strangers – Ultravox
No Regrets
Supernatural
If I Was
Vienna – Ultravox
Love’s Great Adventure – Ultravox
Hymn – Ultravox
Reap the Wild Wind – Ultravox
The Voice – Ultravox
Dancing With Tears in My Eyes – Ultravox
-bis-
New Europeans – Ultravox
One Small Day – Ultravox
Galerija fotografija; Midge Ure u Tvornici, foto: Samir Cerić Kovačević
