U nedjelju 8.3. Lisinski je, prigodno za Osmi mart, ugostio glazbeni program pod nazivom Piaf! The Show, francuski show koji je nastao povodom 110. obljetnice rođenja Édith Piaf i koji posljednjih godina obilazi svjetske koncertne dvorane i kazališta. Program je osmišljen kao svojevrsna glazbena biografska razglednica života i karijere slavne francuske pjevačice – od pariških ulica Montmartrea do velikih pozornica poput Olympije – uz niz njezinih najpoznatijih pjesama koje su obilježile čitave generacije.
S više od tisuću izvedbi u više od 70 zemalja i preko dva milijuna gledatelja, projekt se često predstavlja kao najveći francuski glazbeni hommage Piaf. Koncert je koncipiran u dva dijela s pauzom, a dramaturški prati ključne trenutke iz života legendarne pjevačice kroz njezin repertoar.
Središnja figura večeri bila je francuska pjevačica Nathalie Lermitte, koja je već desetljećima umjetnički vezana uz lik i djelo Édith Piaf. Rođena u obitelji glazbenika, na pozornicu je stupila vrlo rano, a već s osamnaest godina ostvarila je prvi diskografski uspjeh. Tijekom karijere sudjelovala je u velikim glazbenim produkcijama, no presudan trenutak bio je njezin susret s opusom Édith Piaf. Još kao djevojčica otkrila je stari singl slavne pjevačice i upravo je taj glas, kako često ističe, odredio njezin umjetnički put. Više od dvadeset godina Lermitte posvećuje interpretaciji Piaf kroz različite projekte, među kojima su Piaf je t’aime, Piaf, A Life in Rose and Black (nominiran za nagradu Molière) te Piaf, Shadows and Light.
I upravo je ona najveća snaga cijele večeri – Lermitte posjeduje snažan, sugestivan glas i izniman osjećaj za fraziranje, pa njezine interpretacije moćno rekreiraju glazbu Edith Piaf. Posebno je impresivan bio završni dio koncerta, kada je stavila periku da nalikuje Edith Piaf, i u nekoliko pjesama vješto imitirala glas “stare Piaf” – onaj sonorniji, pomalo hrapav i izrazito emotivan timbar kakav je obilježio posljednje godine života slavne pjevačice. U tim trenucima Lermitte uspijeva prenijeti i ranjivost i dramatičnost Piaf, pa su te izvedbe pred sam kraj večeri – Mon Dieu, La Foule, Non, je ne regrette rien bile najimpresivnije. Inače, “La Foule” ima zanimljivo podrijetlo: iako je danas doživljavamo kao tipičnu francusku šansonu, melodija zapravo potječe iz Latinske Amerike – iz peruanske pjesme “Que nadie sepa mi sufrir”. Piaf je početkom pedesetih godina preuzela melodiju i pretvorila je u jednu od svojih najdramatičnijih interpretacija o izgubljenoj ljubavi. Za bis su odabrane Hymne a l’amour i La vie en rose – do tad je Lermitte već skinula periku, kako bi koncert ipak zaključila u vlastitoj ”personi”.
Unatoč ambicioznim najavama, sam scenski koncept prilično je skroman i neinventivan. Iako se projekt često predstavlja kao veliki glazbeni spektakl, u stvarnosti je riječ o klasičnom koncertu covera Piafinih pjesama. Scenski elementi vrlo su jednostavni: projekcije pariških ulica, fotografije i ilustracije iz života pjevačice te povremeni šturi narativni prijelazi između pjesama. Vizualni sloj pritom djeluje pomalo klišeizirano – s očekivanim slikama Pariza, Montmartrea i arhivskih scena – pa ne donosi osobito snažan dramaturški ili estetski doprinos.
Zbog toga se cjelina više doima kao solidno izveden koncert posvećen repertoaru Édith Piaf nego kao pravi kazališni spektakl kakav naslov i promotivni materijali sugeriraju. No unatoč skromnoj scenografiji, večer ipak nosi vrlo solidnu glazbenu izvedbu – prije svega zahvaljujući interpretaciji Nathalie Lermitte, koja svojom glasovnom ekspresijom i posvećenošću uspijeva oživjeti duh velike Edith Piaf.
Galerija fotografija; Piaf! The Show u Lisinskom, foto: Tomislav Jagar
