Neal Morse Band (NMB) – L.I.F.T.

Možda se najbolje na primjeru Neala Morsea, odnosno na njegovoj gotovo neutaživoj volji za štancanjem albuma (gotovo na godišnjoj razini) može primjeniti misao da je svaka krajnost rođena sestra ograničenosti.

Takvoj produkciji s lakoćom se može prokačiti etiketa uniformiranosti unatoč činjenici da NM mijenja formate, stilove i inkarnacije  u kojima su uvijek prisutni poslovična dinamičnost, zanimljivi instrumentalni dijalozi, gotovo uvijek veličanstvena melodična otvaranja i dobro posloženi harmonizirani vokali koji počivaju na solidnoj ritmičkoj kralježnici za koju je na ovom albumu zaslužan i odgovaran Michael Stephen Portnoy (bubnjevi), jedan od osnivača Dream Theater. Osim njega vjernu postavu sačinjavaju:Eric Gillete (gitara i vokal), Randy George (bas), Bill Hubauer (klavijature, violina, gitara).

Izgleda li onda, obzirom na masovnu produkciju ostvarenu kroz dugu karijeru da NM uvijek stvara zlatne note?

Ne baš, jer zakon velikih brojeva nam kaže da se prosjećni rezultat ponavljanja ipak  približava nekoj prepoznatoj vrijednosti. E, sad je pitanje koliko je prosjećnog materijala na ovom albumu u odnosu na prepoznatu vrijednost s prijašnjih albuma.

Ovaj album obzirom na čvrstu, tehnički superiornu instrumentalnu jezgru, uz tipičnu američku rock melodičnost u kojoj se miješaju dramatičnost i melanholija, s lakoćom će pronaći široki krug štovatelja, što u biti i nije neko veće iznenađenje. Gotovo sam siguran da će ljubitelji prog rocka iz 70-tih i ranih 80-tih s lakoćom posegnuti u svoje novčanike pronalazeći pri tome glazbeni eho tih najplodonosnijih etapa prog rock glazbe.

L.I.F.T. (Lasting Is For Tomorrow) nam kroz svojih 70 minuta trajanja donosi dominaciju prepoznatljivog glazbenog narativa kojeg će, ruku na srce, prepoznati s odobravanjem  štovatelji takvog zvuka, te mu pokloniti pažnju i vrijeme; te u njemu pronaći mješavinu ugodnih zvukova, poštenih solaža i nenametljivih sugestija svojstvenim fluidnom i melodičnom simfo prog rocku.

Melodičnost umnogome podsjeća na opuse bendova poput Styxa, Kansasa i slične bratije svojim neprestanim modularnim izmjenama tempa i ritma u kojima se neprekidno isprepleću zvukovi gitare i klavijatura. Eric Gillete je jedan od onih gitarista iz drugog plana koji precizno, racionalno i kromatski slaže svoje skale koje ponekad posjeduju odlike plavih (blues) boja. Gazda Morse i dalje na svom Hammondu stvara ikonične zvukove dajući ukupnoj glazbenoj slici potrebnu, gotovo analognu toplinu koju dodatno dimenzioniraju harmonijski vokali. Ono što je očito  činjenica je da odlaskom iz Dream Theatera Mike Portnoy nije izgubio ili omekšao stečeni kredibilitet, svoje poznato invazivno bubnjanje, naime samo ga je dodatno učvrstio, čak i poboljšao. 

Album donekle posjeduje konceptualni sadržaj kojim se istražuje konkretno značenje egzistencije, traženje pripadnosti nečemu večem od sebe samog.

Iskreno, na prvo slušanje mozak trenutno pohranjuje informacije i dojmove u dugotrajnu memoriju umjesto u kratkotrajnu, stoga efekt poznat kao  deja vu dolazi do izražaja, a što i nije nikakvo iznenađenje jer su Morse i ekipa gotovo dosegli svoje krajnje limite u prijašnjim radovima. Ipak materijal zaslužuje opetovano slušanje kojim se može u detalje dekodirati Morseov šarmantni i neosporan talent, njegovu predanost, koncentraciju i odlučnost za nastavkom djelovanja, uz pokretačku i umjetničku snaga ovih, u svakom slučaju prekaljenih glazbenika koji nam prezentiraju glazbu uhu ugodnu bez (ponekad) kontraproduktivnog istraživanja nekih novih horizonta. Sigurno neće biti favorizirani od onih slušatelja koji bendovima koje slušaju roditelji, prijatelji i eventualno kućni savjet pridodaju mesijanske uloge.

Forte materijala su molske pjesme kojima je teško ne prepoznati  američki DNK („Shame About My Shame“, „I Still Belong“, „The Great Withdrawal“).

Sve u svemu, siguran sam da odlazak na njihov koncert ne bi bilo trošenje vremena.