Tri i pol desetljeća na sceni Alena Vitasovića svrstala su među najprepoznatljivija imena domaće glazbe. Njegove pjesme obilježile su generacije, a energija na pozornici i dalje ostaje snažna kao na početku karijere.
Povodom objave novog singla, pjesme „Čuvaj me”, emotivne i osobne pjesme u suradnji sa Silvijom Rejec, posvećene njegovoj kćeri Miji Vitasović te uoči velikog slavljeničkog koncerta 6. srpnja u Malom rimskom kazalištu u Puli, Alen govori o karijeri, promjenama i svemu što ga još uvijek tjera naprijed.
35 godina na sceni nije mala stvar. Kad si počinjao, jesi li mogao naslutiti da će ova priča trajati ovoliko dugo ili si jednostavno živio iz dana u dan, bez plana za “kasnije” ?
35 godina, plus još 15 godina prije toga amaterski, sigurno nije mala stvar- trajanja, preživljavanja, ljubavi, ludila… Nadao sam se i sanjao da budem umjetnik, ali da će ovoliko trajati, nisam. Nisam imao planove. Sve je došlo spontano- sudbina, rad, muka. Nije bilo lako.
Tvoj glazbeni izraz uvijek je bio jasno prepoznatljiv. Koliko je kroz godine bilo važno ostati dosljedan sebi, a koliko se ipak prilagođavati vremenu oko sebe?
Malo, veoma malo sam se prilagođavao trendovima. Uvijek sam bio Alen. Pa čak sam i čakavicu isfurao. Sve uz neki moj istarski soul, blues i rock đir.
Kako gledaš na današnju scenu- ima li još “dugoprugaša” ili je sve postalo kratkotrajni hype? Koliko je danas teško ostati autentičan u glazbenoj industriji?
Ne pratim današnje trendove. Malo je dugoprugaša, svaka im čast. Većina izgori za godinu dana. Ponavljam, trajanje je najvažnije i najteže.
Koliko emocije još uvijek vode tvoje pjesme i može li se uopće pjevati bez da nešto u tebi zadrhti?
Emocije, ljubav, bol… To su moje pjesme i to me drži. Bilo je teških trenutaka i bolesti. Ali, kad izađeš pred publiku i sve to izbaciš van, publika to osjeti. Nikad nijednu pjesmu nisam isto pjevao. To je stvar trenutka. I uvijek drhtim. Tremu imam uvijek.
Evergreeni su tu, publika ih zna napamet. Kako ih danas doživljavaš na pozornici- kao rutinu, čistu emociju ili nešto treće?
Neki moji evergreeni me pomalo nerviraju, ali kad uhvatiš mikrofon i vidiš publiku, sve se mijenja.
U svojoj karijeri imao si dosta suradnji i dueta. Što ti takvi glazbeni susreti donose i kako biraš s kim ćeš ući u novu priču? Možeš li izdvojiti i neke novije suradnje?
Dueti… bezbrojni. Lijepa iskustva. Učiš. Ne bih izdvojio nijedan. Ovaj zadnji duet sa Silvijom Rejec, „Čuvaj me”, veoma mi je drag. Pjesma će biti izvedena na ovogodišnjem MIK-u.
Što te potaknulo da novu pjesmu “Čuvaj me” posvetiš kćeri i koliko je ona osobno utjecala na njezin nastanak? Kako bi opisao poruku i emociju koju si želio prenijeti kroz ovu pjesmu, u kontekstu obiteljskih odnosa i roditeljstva?
Moja kći Mia i sin Ivan jedino su što trenutno imam. Pjesma je posvećena kćeri, to mi je bila želja. Bila je uz mene i još uvijek je kad mi treba. Duhovna hrana.
Tvoj prateći bend važan je dio svakog nastupa. Tko stoji uz tebe na pozornici i koliko ta ekipa oblikuje energiju i zvuk uživo?
Bend mi je izvanredan. Nikad bolji. Prije svega prijatelji, a onda i vrhunski glazbenici. Sve domaći ljudi. Bend čine Silvija Rejec (vokal), Sonja Domitrović (saksofon), Dean Vitasović (bas gitara), Vedran Vozila (gitara), Sebastian Stell (bubnjevi), Andrea Rojnić (klavijature).
Bend osjeća svaku moju emociju. Točno znaju kako se osjećam.
Koliko se tvoj odnos s publikom mijenjao kroz godine? Osjeti li se danas više razumijevanja nego na početku?
Publiku sam promijenio kroz 40 godina- bake, mame, kćeri, unuci. Svi su ostali vjerni. Ne bih išao u detalje. Razumiju, vole, cijene. Ponosan sam.
Koliko ti je kontakt s ljudima važniji od same “perfekcije” na pozornici? Što te još uvijek pokreće da izađeš pred njih i daš maksimum bez kalkulacije?
Perfekcija je važna ako si iskusan i izvježban. Ali, svaki koncert je drugačiji. Ovisi o publici. Osjećam njihov puls. Nema milosti ni kalkulacije kod Alena.
Kad bi morao izdvojiti jedan trenutak karijere koji te definira, ne nužno najveći, nego onaj najiskreniji, koji bi to bio?
Moji trenuci su emocija. Moja publika, djeca, bivše divne žene, buduće… Ljubav.
Postoji li još uvijek nešto što želiš napraviti na sceni, a da do sada nije došlo na red?
Nemam više specijalnih ambicija. Napravio sam za mene dovoljno.
Malo rimsko kazalište nosi posebnu atmosferu – kako očekuješ da će to utjecati na tvoj nastup i doživljaj publike, te što ti znači što će upravo ta publika biti uz tebe te večeri?
Koncert u Malom rimskom kazalištu bit će kruna moje karijere. Drago mi je zbog toga. Na Kaštelu sam živio šest godina. Doći će probrana, moja publika. Bit će intimno i iskreno. Neću imati specijalne goste. Nakon koncerta – desetak ljudi, dec vina, cigareta i spati.
