Subjektivno, dva najdraža i najbolja benda su mi bez konkurencije Genesis i Pink Floyd.
Ljubav za njihovom glazbom nastala je u srednjoškolskim danima isključivo preko vinila, jer je konzumiranje njihove glazbe u živo tada iz raznih razloga i problema bilo mission impossible.
Oba benda više ne postoje, zato velika hvala pojedinim članovima originalnih postava na evokaciji impoznatnih ostavština (više Davidu Gilmouru, manje Rogeru Watersu, te izuzetno Steveu Hachettu).
Ovog potonjeg slušao sam ukupno tri puta (uključujući ovaj koncert); prvi put bila je turneja pod nazivom „Foxtrot at Fifty“ iz čijeg se naslova s lakoćom dade išćitati koji je album bio povod turneje. Drugi put naziv turneje bio je „Genesis Graets, Lamb Higlights & Solo“, a u centru zbivanja bio je sažetak pjesama s jedinog dvostrukog, konceptualnog albuma „The Lamb Lies Down On Broadway“. Moj treći susret s ovim genijalnim, osjećajnim gitaristom odigrao se 14.svibnja u koncertnoj dvorani Koninklijk Circus u Bruxellesu, a turneja se zove „Best of Genesis & Solo Gems“.
Sama dvorana (manja verzija Royal Albert Halla) bila je ispunjena do vrha (uglavnom sijedim glavama koje su imale sreću rasti uz opus Genesisa), otprilike oko 2000 gledatelja.
Po običaju svaki Hachettov koncert započinje repertoarom iz solo karijere, ovaj je počeo baš „pakleno“ s „Devil’s Cathedral“ s albuma „Surrenders of Silence“ iz 2021. Svojim teškim, gotičkim ugođajem, mračnom dinamikom, pamtljivim zvukovima crkvenih orgulja, bio je to pametno odabran uvod u ostatak koncerta.
Odsvirana je i nova pjesma „The Sea Inside“ koja će biti objavljena na predstojećem studijskom albumu. Raskošan aranžman s elementima folka možda sugerira u kojem pravcu će se kretati ostatak novog projekta.
„The Steppes“ s albuma „Defector“ poigrava se pomalo s arapskom/istočnjačkom folk glazbom, dok su „Camino Royal“ s albuma „Higly Strung“ i „Shadow of the Hierophant“ (koja svojom strukturom, atmosferom, harmonijom spada u prvu fazu djelovanja matičnog mu benda). Pjesma inače s prvijenca „Voyage of the Acolyte“ po običaju je neizostavan dio svakog seta, s kojim završava svaki dio koncerta posvećen solo karijeri.
Osim uobičajenih članova (Rob Townsend – saksofon, flauta, klavijature; Jonas Reingold – bas; Nad Sylvan – vokal, večeras su predtavljena dva nova člana: Lalle Larsson – klavijature i Felix Lehrmann – bubnjevi.
Nakon pauze od nekih dvadesetak minuta počeo je dio koncerta za kojeg nema sumnje da je upravo zbog njega večina posjetitelja i došla.
Genijalna, tempom nabrijana „Watcher of the Sky“ (naslov je posuđen iz jedne poeme Johna Keatsa) svoju je inspiraciju našla u Napulju s idejom što bi bilo kada bi naš planet nadgledali izvazemaljci.
Gromoglasan aplauz prolomio se dvoranom već s prvim uvodnim gitarskim zvukovima koji su nagovijestili (makar po mom osobnom ukusu) jednu od Genesisovih najboljih pjesama „The Cinema Show“ , a koja je zorno dokazala pozitivno kompozitorsko ludilo u stvaranju gotovo simfonijske raskoši u ovoj glazbenoj epopeji.
Na refren „And its hello baby with your guardian eyes so blue“ kojeg su mnogi zapjevali, znali smo da će biti predstavljen jedan od njihovih najambicioznijih pokušaja, šestodijelni oratorij s brojnim izmjenama ritma i tempa – „Supper’s Ready“.
Dojmovi se nisu ni slegli, a na red je došao njihov apsolutno „crni biser“ ukupnog stvaralaštva – „Firth of Fifth“ s eponimnog i po mnogima njihovog najboljeg albuma „Selling England by the Pound“ koji je u neku ruku bio oproštaj od jedinstvene, kompleksne i progresivne glazbe benda koji ostavio neizbrisive tragove u rock kulturi.
Povratkom na scenu (zahtjevanom gromoglasnim aklamacijama) izvedena je još jedna impozantna „Dance on a Volcano“ s urnebesnim bubnjarskim solom, te nezaboravnom izvedbom cijelog benda, a na koju se neosjetno nadovezala „Los Endos“ s potpuno indikativnom porukom.
Zvuk je bio sasvim dobar (ne onako čist i razgovjetan kao u Royal Albert Hallu), osvjetljenje je pristojno pratilo zvučnu sliku. Jedina (makar meni) mana je bio vokal Nada Sylvana, koji očito nije bio u svom elementu (ipak je jedan i jedini Peter Gabriel).
Sve u svemu, na ova Hackettova tri koncerta čuo sam gotovo sve što vrijedi od jednog od najboljih i najoriginalnijih prog/rock bendova svih vremena. Jedino nisam čuo, meni jednu od njihovih posebnih „Fountain of Salmacis“.
Možda nekom drugom prilikom.
