Bilo je i bit će uvijek zanimljivih i onih manje zanimljivih, pa čak i isforsiranih glazbenih suradnji.
Jedna od svakako interesantnijih u kojoj su spojeni vokalna melanholična elegancija s genijalnim i eksperimentalnim gitarskim umijećem ne može i ne smije ostati nezapažena. Iako je prošlo 33 godine od albuma „The First Day“, ne posvetiti pažnju i ukazati beskompromisno poštovanje prema Davidu Sylvianu i Robertu Frippu bilo bi u neku ruku omalovažavanje njihova zajedničkog rada. Astralne karte su se u ovom slučaju odlično posložile u stvaranju zajedničke ezoterične atmosfere u kojoj nema odricanja od elegancije u srazu s nepobitnom ritmičnošću.
Zajedničkog rada u kojem se inteligentno isprepleću toplina i introspekcija Sylvianova vokala (a čija se ukupna produkcija smatra referentnom u miješanju popa, jazza i elektronike) s kompleksnim Frippovim „teškim“, ponekad i teško probavljivim, ali uvijek monumentalnim gitarskim umijećem u stvaranju posebne hipnotičke i emocionalne atmosfere, zbog čega je smatran jednim od najutjecajnijih, najrigoroznijih i najinovativnijih gitarista. Odgovorno se može kazati da je ovo glazbeno platno koje kao da posjeduje „zabranjene“ boje i teksture. Stvoren je jedan glazbeni svijet, apsolutno analogan, prirodan, bez prisustva umjetnih dodataka, glazbeni svijet koji se regenerira u različitim formama.
Atmosferu na ovom rasnom uratku dodatno su „zakuhali“: bas gitara Treya Gunna (King Crimson); bubnjevi Jerryja Marotte (Peter Gabriel, Elvis Costello, Paul McCartney, Suzanne Vega, Tears for Fears, Tony Levin Band), perkusije Marca Andersona; vokal Ingrid Chavez. Rekao bih, jedna od verzija vitezova glazbenog okruglog stola s nedvojbenim glazbenim integritetom i uvijek prisutnom artističkom kontrolom.
Kompozitorski, mješavina je to opusa benda Japan, malo Sylviana iz solo karijere i mnogo, mnogo Frippa, odnosno psihodelije King Crimsona. Dok su vokalni dometi Davida Sylviana poznati, ne prestaje iznenađivati Frippov gitarski rukopis, njegovo fraziranje, abrazivne distorzije, senzacionalni feedbackovi, kao proizvod jedinstvenog uma.
Ovo je materijal koji nije rađen po protokolu, koji ne posjeduje pripadnost zoni umjetničke katastrofe, materijal je ovo koji posjeduje perfektno bilanciranje između gravitacija stvorenih od glavnih protagonista.
Neosporna je činjenica da ovaj album posjeduje duboki uron u čvrsto određene postulate i kulturu prog-rock-psihodelične glazbe, autentičan je to primjer nesputane imaginacije, inventivnog umjetničkog impulsa, kreativne slobode i „male“ škole sviranja u kojoj ovi vrsni glazbenici ne „voze na rezervi“, već su od prve do zadnje note dokazali kakvoj sviračkoj aristokraciji pripadaju.
Jedan od nepisanih postulata prog-rock-psihodelične glazbe jest duljina kompozicija u kojima se maksimalno postiže alkemična spiritualnost, psihodelična šizoidnost; što je u ovom slučaju najbolje prezentirano kroz „20th Century Dreaming (A Shaman’s Song)“ – sestru blizanku „21st Century Schizoid Man“.
Admiralski stijeg ovog uratka nedvojbeno pripada pjesmi „Darshan (The Road to Graceland)“ – glazbenom „monstrumu“ od nekih 17 minuta u kojoj funkoidni ritam koketira s lucidnošću Frippovih distorzija u neodoljivom, zavodljivom nadmetanju.
Ukratko, ovo su King Crimson iz najboljih eksperimentalnih dana, pojačani Sylvianovim vokalnim registrima, stoga moram biti neoprostivo subjektivan te kazati da su soničnim egzorcizmom, lucidnim kompozitorskim vještinama nedvojbeno stvorili jedan od „crnih labudova“ prog glazbe.
Ovo je neosporno jedan od albuma koji bi se mogli svrstati u kategoriju „U potrazi za izgubljenim akordima“.
