Jedan od najznačajnijih i najprepoznatljivijih hrvatskih etno sastava, Veja, vraća se u zagrebački Vintage Industrial Bar 17. lipnja, gdje će ponovno prirediti koncert ispunjen emocijama, plesom i jedinstvenom energijom istarske tradicijske glazbe. Publiku očekuje večer tijekom koje će se ponovno pjevati „Marija“, „Anka“, „Mila moja“ i druge pjesme koje su tijekom godina postale zaštitni znak ovog pazinskog sastava, ali i otkrivati nove glazbene priče koje Veja priprema za svoje nadolazeće izdanje.
Uoči koncerta, pjevač i multiinstrumentalist Goran Farkaš ispričao nam je kako je tekao glazbeni put benda, komentirao je više o istarskoj tradiciji, albumima benda, ali i o tome što publika može očekivati u Vintage Industrial Baru.
Nakon gotovo dva desetljeća djelovanja, kako danas gledate na put koji je Veja prošla od osnutka u Pazinu do statusa jednog od najprepoznatljivijih hrvatskih etno sastava?
To gledamo na nešto što želimo i trebamo nastaviti. A ako smo, kao što vi pišete, jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih etno sastava, onda želja raste još i više. Biti uz rame Kriesu, Cinkušima, Dunji i ostalim legendama je zbilja gušt.
Vaša glazba duboko je ukorijenjena u istarskoj tradiciji. Kako pronalazite ravnotežu između očuvanja autentičnosti i stvaranja suvremenog zvuka?
Ponekada je teško u cijelosti ohraniti tradicijsku melodiju u našim pjesmama. Istarsko tradicijsko pjevanje je pjevanje u tijesnim intervalima koji su često u sukobu sa dobro uštimanim instrumentima. Iako ne uvijek, kompromisa mora biti – da li u prilagođavanju ritma, češće u prilagođavanju intervala pjesama. U svakom slučaju, uvijek gledam da te intervencije i kompromisi budu čim blaži.
Album „Dolina mlinova“ mnogi smatraju jednim od najvažnijih domaćih etno izdanja posljednjih godina. Jeste li očekivali da će pjesme poput „Marije“ i „Anke“ ostvariti tako snažnu povezanost s publikom?
„Marija” i „Anka” su zbilja najtraženije pjesme koje imamo. Ili kako bi mi u šali rekli najskuplje. Nisam se tome nadao. Zbilja nisam mislio da će te pjesme tako odjeknuti publikom, a zapravo te pjesme su još uvijek svojevrstan portal nakon kojeg ljudi upoznaju ostale pjesme. „Marija” je recimo jedna pjesma gdje sam iskoristio postojeće glasove i napravio jedan novi, tj jednu vokalnu liniju koju danas svi pjevaju. Često se pitam da li bi to tako bilo da sam odlučio je napraviti sa originalnim dvoglasom. Bilo kako bilo, drago mi je da ljudi vole to što radimo.
Istarsko dvoglasje i istarska ljestvica dio su UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine. Koliko vam ta činjenica predstavlja inspiraciju, ali i odgovornost u radu?
Istarsko dvoglasje, odnosno dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, odnosno pjevanje u takozvanoj istarskoj ljestvici je uvršteno na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine čovječanstva. Da li je i sama istarska ljestvica na toj listi, ne znam. Često ljudi brkaju taj „popis” i kažu da je to zaštićeno. Najvažnije je da je to živa tradicija i to je zapravo razlog tom uvrštenju. Ta činjenica nije previše inspirativna, ako mogu biti iskren, ali da predstavlja određenu odgovornost u radu, predstavlja. Tradicija je nešto što se u vremenu mijenja i prilagođava, ali najbitnije je da ta tradicija živi. Ne želimo muzejski ohraniti tradiciju, jer je to u današnjem vremenu malo i suludo, već želimo da ta tradicija i to nasljeđe živi i dalje, te da bude i dalje aktualno, pristupačno i normalno.
Na novom albumu trenutno intenzivno radite. Možete li otkriti u kojem će se smjeru razvijati nove pjesme i hoće li publika čuti neke nove elemente u vašem zvuku?
Od prošlog albuma do sada se izmijenila i postava Veje, tako da će sigurno biti i novoga zvuka. Da li će treći album iskakati zvukom ne znam, ali mogu pretpostaviti. Makar je već drugi album bio malo drugačiji od prvog, sigurno će bit i treći. U svakom slučaju dođite nas poslušat, tako ćemo jedino biti sigurni.
Kako izgleda proces nastanka jedne Vejine pjesme – kreće li sve od tradicijskog napjeva, teksta, aranžmana ili zajedničke improvizacije?
Sve kreće od tradicijske pjesme. Tu je početak. I to opetovano preslušavanje jedne snimke gdje pokušavam shvatiti ritmiku, složiti osnovne harmonije i napraviti neku skicu ili nekoliko skica. Nakon toga kreće predstavljanje bendu i to prvo zajedničko jammanje nakon čega nastane i prvi aranžman. Najčešće nakon toga kreće svirka uživo gdje testiramo pjesmu sa publikom. To bi recimo bio ukratko hodogram.
Tijekom godina nastupali ste diljem Hrvatske i inozemstva. Postoji li koncert ili publika koja vam je ostala posebno urezana u sjećanje?
Bili smo se veoma ugodno iznenadili na prvim festivalima na kojima smo bili. Primjerice u Francuskoj i Estoniji. Navikli smo bili na malo rezerviranu publiku koja uvijek pristojno ostavi polukrug ispred pozornice ako slučajno netko želi malo plesat ili mrdat guzicom. Taj pristojni polukrug postoji dok se publika malo ne opusti, najčešće nakon 3-4 pjesme. Onda nema više pristojnosti, polukrug nestane i svi budemo zajedno u jednom trenutku. Na tim festivalima vani desilo se da čim smo se popeli na pozornicu, ljudi su sa velikim zanimanjem stajali u prvim redovima. To je nešto iz tih ranih dana što je ostalo upečatljivo. Nakon toliko godina razne stvari budu upečatljive i razne stvari nam se urežu u sjećanje. Primjerice meni, zadnji koncert u Vintage-u, kada je publika sa nama pljeskala onaj kratki dio na „biži biži maglina, ili kad jednostavno pjevaju sa nama. Moram priznat, kao glazbenika, drži te taj osjećaj neko vrijeme.
Čini se da vaši koncerti često prerastaju u zajedničko slavlje publike i benda. Što mislite da publiku najviše privlači vašim nastupima uživo?
Ja mislim da naša jednostavnost i otvorenost je nešto na što ljudi reagiraju. Nismo se došli frajerisat i pravit važni na pozornici, već smo došli da se sa svojom glazbom razveselimo, da se oznojimo, da sviramo za publiku koja želi tu muziku čuti. Ne želim ispasti banalan, ali to nam je i posao napraviti. I dok god ga radimo tako da je publici dobro, mi smo sretni. A ako smo mi sretni, bit će još i muzike valjda. To je zapravo jedan začarani krug.
Koliko je danas mladim generacijama bliska tradicijska glazba i vidite li povećan interes za istarsku glazbenu baštinu među mlađom publikom?
Još uvijek vidimo mlade na našim koncertima što je zapravo jedan dobar pokazatelj. Koliko je ta tradicijska glazba u suštini poznata njima, ne znam. Možda je dovoljno to da žele upoznati tradicijsku glazbu preko modernijih izvedbi. Većinom se mladi upoznaju s tradicijom preko nekakvih folklornih društava ili preko nekih radionica, primjerice u zavičajnoj nastavi u Istri. Po meni je bitno se upoznati sa tradicijom, da znaš neke njezine osnovne elemente, zašto je to tako, povijest i to je to. Sigurno će nakon toga netko se malo više za to zainteresirati. Evo recimo, nedavno sam upoznao jednog mladog glazbenika iz Raklja koji je već sada opasno dobar. Eksperimentira sa instrumentima, i uživa u tome. Mislim da ćete uskoro svi znati za njega.
Kada biste morali izdvojiti jednu poruku ili emociju koju želite prenijeti publici kroz svoju glazbu, što bi to bilo?
Ako bi moralo biti nešto kratko šta ima neku veliku i duboku poruku bilo bi ovo: Volite se ljudožderi!! A šta to znači, pitajte me neki drugi put.
