Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera 11. lipnja otvorio je ovogodišnje Pulsko kulturno ljeto. Malo rimsko kazalište postalo je pozornica moćnog koncerta Tribute to Dino Dvornik. Njegovo umjetničko nasljeđe ima onaj ubojit groove koji publiku pokreće već na prvi takt i ne pušta je do kraja.
A kako zvuči kada Dinov splitski, ulični funk preuzme big band?
Kao da su te pjesme oduvijek čekale ovakav sastav.
Malo rimsko kazalište polako se punilo, žamor je rastao iz minute u minutu, a uzbuđenje se moglo osjetiti u zraku i prije prvih tonova. Koncert je počeo s malim zakašnjenjem, u 21:40, dok se čekalo da stignu i posljednji posjetitelji. Bilo je neuobičajeno hladno za lipanj, no glazba je vrlo brzo zagrijala okupljene. Hauser je odmah pozvao na ples, a nije trebalo dugo da se svi dignu na noge i prepuste pozitivnoj energiji.
Dvornikov dišpet te puls funka, soula, popa i jazza zaživjeli su u bogatim orkestralnim aranžmanima, ne gubeći ono najvažnije — neposrednost i zaraznu životnost. U tome su veliku ulogu imali i uvjerljivi vokali Marija Huljeva i Sabrine Hebiri.
Krenulo se odmah „u glavu“ sa „Ja bih preživio“. Tu se posebno istaknuo Hauserov senzibilitet za latino ritam, koji je poznatom hitu dao drukčiji karakter, a da pritom nije narušen njegov prepoznatljiv identitet. Slijedile su „Stvorena za to“, „Imam rep“ i „Nadahnuće“, nakon kojih su se svi već dobrano zagrijali.
„Zašto praviš slona od mene“ i „Misliš da sam blesav“ unijele su dodatnu dozu zaigranosti među okupljene, koji su se odlično zabavljali. Večer se nakratko smirila uz „Pelin i med“, pjesmu koja s vremenom ne postaje blaža, nego samo razumljivija. Mario Huljev nije ostao sam u refrenu – publika je svaku riječ pjevala zajedno s njim.
Atmosfera se ubrzo ponovno podigla uz „Neću da znam“ i „Jače manijače“, dok se ispod samouvjerenog ritma u „Tebi pripadam“ provlačila ona sjeta zbog koje se čovjek zatekne kako pleše i razmišlja istovremeno. Zatim je Sabrina Hebiri preuzela glavnu riječ u „Ljubav se zove imenom tvojim“. Godine prolaze, aranžmani se prilagođavaju, ali hitovi poput tog i dalje nepogrešivo pogađaju metu.
Pred kraj je došla na red i „Ti si mi u mislima“. Dok je Malo rimsko kazalište pjevušilo poznate stihove, teško je bilo ne zapitati se koliko misli nosimo sa sobom, a da nikada ne saznamo jesu li pronašle put do druge strane.
Slušajući sve večerašnje interpretacije i promatrajući reakcije prisutnih, moglo se vidjeti zašto Dinove pjesme desetljećima odbijaju otići u mirovinu. One mijenjaju izvođače, gradove, pozornice i uvijek pronađu novo mjesto pod kožom svojih slušatelja.
Iako je program službeno bio završen, nitko nije bio spreman tako brzo pustiti glazbenike i vratiti se stvarnosti. Ovacije su se pretvorile u zajednički zahtjev za produžetkom ove retrospektive pa je orkestar zajedno s Mariom i Sabrinom izveo još dvije sjajne točke – „Rušila sam mostove od sna“ i „Ella E“.
Posebnu vrijednost koncertu dao je Jazz orkestar HRT-a, koji je opus „kralja funka“ predstavio s mnogo poštovanja, ali i dovoljno vlastite osobnosti. Izvedbe su bile svježe, no i dalje se jasno čuo Dino. Uz Marija Huljeva i Sabrinu Hebiri, svoju su priliku tijekom večeri dobili i članovi orkestra kroz niz nadahnutih sola. Među njima su bili Hrvoje Rupčić (konge, bongosi), Janko Novoselić (bubanj), Joe Kaplowitz (klavijature), Elvis Penava (gitara), Boris Majcen (truba), Janez Hrastovšek (trombon), Mihael Györek (saksofon), Davor Križić (truba), Vojkan Jocić (saksofon), Damir Horvat (saksofon, klarinet), Mario Bočić (saksofon) i Valdemar Kušan (truba). Hauser je posebno pohvalio prvog trubača Nikolu Cvetkovića koji je dao velik doprinos svakoj izvedbi. Solo dionice potvrdile su da se unutar uigranog orkestralnog zvuka itekako čuju individualnost i karakter svakog glazbenika.
Tijekom ovog nezaboravnog glazbenog događaja, koji je trajao sat i pol, ponovno se otvorila ta Dvornikova Pandorina kutija – ovoga puta prema starim uspomenama i verzijama nas samih koje smo s godinama možda pomalo zaboravili. Dok je netko pjevao iz svega glasa, a netko plesao među redovima, pod zvjezdanim su se nebom ispreplitali funkerski zanos i ona prepoznatljiva slatko-gorka nostalgija. Nitko nije pokušavao biti nešto što nije. Dinove klasike nikada ne slušamo usputno – u njima se uvijek iznova pronalazimo, dok nas stihovi vraćaju negdje između onog pelina i meda, „moglo je“ i „kasno je“.
