Phoebe Bridgers / Lost Weekend

Tamo negdje deve’sdruge – deve’streće strašno sam volio Suede i to je vjerojatno zadnji put da sam s nekim bendom imao nekakav „fanboy“ odnos, to jest, da sam bio toliko zaluđen bendom da mi je baš sve bilo super. Pa čak i tad i u tim uvjetima me je jedna stvar zasmetala. Gospodin Brett Anderson je tada izvolio izjaviti kako je on „biseksualac bez homoseksualnog iskustva“. To mi se učinilo kao najjeftinija moguća propaganda.

U narednih trideset godina prošli smo kroz woke revoluciju i svašta nešto se izdogađalo. Danas su svi nekakvi „seksualci“, po mogućnosti, što čudniji. Uz to svi imaju neku mentalnu bolest ili barem „problemčić“. I sve to se nimalo ne libe dijeliti sa cijelim Svijetom, uključujući i probrane detalje sa sistematskih pregleda. Nekad mi se čini da danas nema nekog „artista“ koji nije s nama podijelio neke detalje iz osobnog života, a za koje se u moje doba smatralo pristojnim zadržati za sebe. Zapravo, nije li krajnje licemjerno, u ovo vrijeme pomahnitalog materijalizma, namjerno izazivati empatiju kod drugih i unedogled signalizirati vlastite vrline (moralnu ispravnost). Eto, dočekali smo vrijeme kada si svatko daje za pravo tumačiti svašta (naravno, svi smo popizdili kad je Trump odlučio tumačiti pravila oko crvenog kartona, jelda?) na način koji mu odgovara, pa tako danas imamo recenzije umjetničkih djela u kojima više pričamo o traumama umjetnika negoli o stvarnoj kvaliteti njegova djela, imamo dječje nogometne utakmice u kojima se ne prati rezultat jer „nije bitan“, imamo vijesti i medije pune influenserskih tumačenja Svijeta i svih struka – od medicine do urbanizma. Pa tako imamo i „indie“ glazbenike koji su ujedno i modne ikone.

Phoebe Bridgers je „indie“ glazbenica, kažu.

Phoebe Bridgers je bila žrtva emocionalnog zlostavljanja od osobe s kojom je bila u vezi, a to je sasvim slučajno bio Ryan Adams, u to vrijeme jedan od najcjenjenijih indie-folk rokera.

Phoebe Bridgers je biseksualka čije su veze dosta javne i u pravilu je riječ o muškarcima. Poznatim muškarcima, jelda.

Phoebe Bridgers ima i nekoliko zdravstvenih problema – depresija i anksioza (ima li netko na Svijetu da to dvoje nije iskusio?) na mentalnoj strani, te joj „škodi auto“ (stari narodni za „motion sickness“) i „šteka“ joj donja vilica, na fizičkoj strani.

Ovo sve sam saznao u 5 minuta guglanja kao pripreme za ovaj tekst. Ono što sam znao otprije je da je Phoebe već objavljivala neku glazbu i da je činila trojac boygenius sa dvije deklarirane lezbe i dobre glazbenice Lucy Dacus i Julien Baker. Ova potonja, btw, ima puno većih problema od Phoebe i godinama je u ratu sa ovisnošću. Da…danas više nisi pijanac i narkoman nego se „boriš s ovisnostima“ o alkoholu/drogi/kocki/seksu…votevr. Mala digresija…čini mi se da su jedini stvarni bad guys na Svijetu danas – pušači. Svi ostali imaju ful dobre šanse dogurat do Sv.Petra i Rajskih vrata osim tih smrdljivaca.

Shvatili ste iz mojeg uvodnog „renta“ (od engleskog „rant“) da nisam baš sklon zgođušnoj, izblajhanoj Phoebe, jel’da? Nisam…nikako. Njezina public persona mi je baš nekako najgori primjer svega što ne valja u današnjem Svijetu. A najgore od svega mi je to „indie“ deklariranje, čime je zloupotrijebljeno sve ono što je ta deklaracija nekada značila – potpunu odvojenost od mainstream komercijale i umjetničku neovisnost. Ali, ruku na srce, nije za to kriva Phoebe nego oni prvi „indiejanci“ koji su na sebe stavili majicu s ogromnim „D&G“ natpisom ili su se nacrtali na nekakvom crvenom tepihu. A to se dogodilo davno – možda i prije negoli je Phoebe rođena.

No, bitno pitanje je: kakva je glazba kakvu nam Phoebe prodaje? 

E, pa ovako…njezine su pjesme OK. Očito je da zna složiti stvarno dobru pop pjesmicu, ali takvih danas ima milijun. Reći ću vam iskreno…od kad pišem ove recenzije, preslušam svaki tjedan najmanje tri do četiri novoobjavljena albuma. Osim nekih koji su stvarno grozni i onih 5-6 godišnje koji su baš sjajni, velika većina ih je baš nekako OK ili „OK-ish“. I tu negdje mi spada i ovo što radi gđica Bridgers.

Pjesme su joj melodične, pametno strukturirane i nađe se tu i pokoja „udica“ da vam se zakače za uho. Okej, ima tu i dosta formulaičnih, vrlo indie-posh pjesmica, ali ni te nisu baš „uvredljive“ za uši. Da vam budem iskren, i dalje sam uvjeren da je Lucy Dacus najbolja autorica u boygenius, ali moram primijetiti da Phoebe ne zaostaje puno.

Već na prethodnom albumu Punisher (2020.), Pheebs je napravila velike stvari i objavila poprilično cjelovit uradak ukrašen sa nekoliko baš krasnih pjesmica. Pomalo me čudi da je za njega glatko dobila svih pet zvjezdica na allmusic.com jer oni baš ne daju tu ocjenu prelako, ali, eto, desilo se. I Pitchfork ga je nahvalio sa visokih 8,7 od 10. U mojoj knjizi, Punisher zaslužuje jednu solidnu trojku. Neću tu ocjenu elaborirati jer ovdje smo radi njegova nasljednika Lost Weekend, ali recimo samo da bi mu za veću ocjenu trebalo nešto malo hrabrosti da izađe iz žanrovske „kutije“ i malo neke … hm … eksperimentalnosti.

Kao što bi postupio i svaki drugi, normalni „mrzitelj svega bridžerskoga“, prvo sam krenuo tražiti mane i pogreške ovome Izgubljenome vikendu. U glazbenom dijelu nisam našao gotovo ništa. Sve su pjesme manje-više uhu ugodne. Dodatno, nedostatak avanturizma koji sam zamjerio prethodniku sada je manje uočljiv i nađe se tu pokoji izlet u drugačiji izričaj (npr. zanimljiva, „urbana“ minijatura „Panorama“ i fora pjesmuljak „Never Going Back!“) i nisu sve pjesme standardno strukturirane akustične balade. Kako sam ja totalni sucker za dobru „udicu“, meni je uvjerljivo najbolja pjesma „As Above“, pomalo himnična balada s lijepom klavirskom dionicom. 

Možda se može zamjeriti glupo trajanje albuma od 52 minute, zbog čega će vinilno izdanje biti „dupljak“ s cijenom od preko 40 (krvavih) eura. Ali, ako bi i neku pjesmu (možda „Lost Boys“) i skratio za neku minuticu, vjerojatno ne bih uspio svesti trajanje na ciljanih 45 minuta. A taj problem ima i jednostavno rješenje – okanite se pomodnih trendova i kupite si CD. Ono što sam zapravo htio ovdje reći jest da  mi se cijeli album čini bolje zaokruženim i konceptualno uređenijim od Punishera – sviđa mi se način na koji su pjesme posložene i kako se „pretaču“ jedna u drugu. 

Ali…da vam budem potpuno iskren, nema ovdje ni nečeg posebno uzbudljivog. Neke pjesme su možda previše opterećene elektronikom (naslovna „Lost Weekend“ i „Liberty Tree“) i vokal, odnosno način pjevanja i pojedine dionice me malo previše podsjećao na negdašnje radove Justina Vernona a.k.a. Bon Ivera (singl „Lost Boys“, „Haunted“). A možda je za sve kriv taj prokleti Auto-Tune. Općenito, mislim da je ovaj glazbeni (pod)žanr prekrcan i da je poprilično teško razlikovati ovo što radi Phoebe od njezinih kolegica Angel Olsen i Waxahatchee, da spomenem samo neke. A ako ju pak želimo uspoređivati s očitim „kraljevima“ ove vrste glazbe – The Big Thief i Adrianne Lenker – neće se Bridgersica baš dobro provesti.

Phoebe nije baš tako dobar tekstopisac kao njezina imenjakinja Buffay ;-), ali nije ni „za baciti“. Poezija joj je evokativna i „ekonomična“, a rječnik razumljiv. No, nikako se ne može reći da su joj tekstovi prvoloptaški, dapače. Teme pjesama su, nažalost, „vazda iste“, pa tako pjeva o lošim i dobrim vezama, osrednjim vezama, zanimljivim vezama…skužili ste već…

Sve u svemu, ne mogu reći da me je Phoebe ovim uratkom baš „kupila“, ali sklon sam nešto malo omekšati svoje stavove pune predrasuda. Ali, što mogu kad me iz dana u dan sve više muči taj generacijski jaz. Već sam samome sebi blesav kad stalno ponavljam kako je moja generacija drugačije percipirala i Svijet i Umjetnost, pa smo od prominentnih likova očekivali da budu baš to što trebaju biti – glazbenici, a ne modne ikone, posvuduše, univerzalni (a vjerojatno, lažni) empatičari i sve drugo što treba ne bi li došli do slave i novaca. Ponekad doduše razmišljam i o tome jesu li krivi oni ili publika koja te fore (ne samo) „puši“, (nego) i zahtijeva. Ali onda čovjek zapadne u kvazifilozofsku zamku s kokošima i jajima, a to, vjerujte mi, ne vodi u dobrom smjeru. 

Lost Weekend je korektan album.