Westside Cowboy / It Goes On

Dobro je imati „svog čovjeka“ igdje, ali imati ga u Luksemburgu je upravo sjajno. E, pa ja imam svog druga Matka u, naravno, Luksemburgu. Da se ne lažemo, nekad mi je baš žao što je toliko daleko da se ne možemo redovito izlaprdat preko pive ili tri, ali ima dana kad je, tako udaljen, baš koristan. Tako mi je prije nekoliko tjedana poslao poruku sadržaja: „Poslušaj Westside Cowboy. Upravo ih gledam i klinci su nenad jebivi!“ Trebalo mi je nešto vremena da dešifriram ovu poruku jer mi nije na prvu bilo jasno kako više klinaca može biti jedan „nenad“ i kakvo je to, pobogu, prezime „jebivi“, pa i zašto je ime i prezime pisao malim slovima, a naziv benda velikima…ali poslušao sam savjet. Dobro da jesam, jer bi me inače It Goes On zatekao nespremna.

Legenda kaže da je ovaj Kauboj (aha…njih četvero je jedan kauboj…to je Matko vjerojatno odmah percipirao…) nastao prije tri godine u Manchesteru, gradu koji nogometno mrzim, ali glazbeno obožavam. Izgledaju kao neka ekipa s Potjere – tri mladića i jedno djevojče – sastavljena od dobrih studenata nekakve art-akademije. Čini se da im je šef (a uvijek je šef onaj koji svira gitaru i pjeva, nije li?) Jimmy Bradbury koji bi mogao biti neki rod onom „našem“ Bradburyju koji je isto iz Manchestera. Aoife Anson O’Connell koja je, u potpunom skladu sa svim indie normama, basistica (ime joj se čita: I-fa), mogla bi po imenu bit nekakva Irkinja, kao i bubnjar Paddy Murphy. Četvorku „zatvara“ drugi (vjerojatno i bolji, ali samozatajniji) gitarist Reuben Haycocks. Ovako, na papiru zvuče kao neki indie klišej. Ovo je njihov album prvijenac, a na Deezeru sam našao i dva EP-ja koja sam nedavno preslušao na Matkov nagovor. Ekipica je, vjerojatno svjesna potrebe publike da se sva glazba nekako klasificira, svoju umjetnost nazvala „Britanicana“, spajajući tako svoje britansko podrijetlo sa sklonošću prema americani kao glazbenom žanru. Ne znam kako se to čini vama, dragi čitatelji, ali meni je ta kovanica potpuno „lejm“, kak se to danas, jeli, kaže. Ali, već sam više puta iskazao svoje potpuno nerazumijevanje za GenZ fore, pa bolje da se ne petljam…samo ću napomenuti da It Goes On možete kupiti i na kazeti. Znate, to vam ona mala fora kutijica s trakicom i dvije rupe, koju su GenZ-jevci otkrili kao nešto najcool, baš kao i kuštrave brčiće, fudbalerke i retro adidas trenerke navučene na džempere koje su bake isplele. 

No…kakogod ovi omladinci odlučili nazvati svoju glazbu, većina portala koji ju preslušaše, nahvališe ju do nebesa. Kad sam, na Matkovu naredbu, konzultirao njihova prva dva EP-ja, odgovorio sam mu: „Malo daju na pavement“. I stvarno mi se na prvu tako učinilo – zvučali su mi baš onako „slekerski“ cool, pa čak mi se i vokal činio sličan onome Stephena Malkmusa. Nisam tada ni krenuo tražiti dodatne informacije o bendu jer sam bio uvjeren da su s neke od američkih obala i da stoposto glasaju za demokrate. Činjenica da su britanci/irci možda se može učiniti pomalo intrigantnom, ali globalizacija (iliti: kulturalna aproprijacija) je već odavno praktički dovršen proces, pa je taj podatak fakat potpuno nebitan. Stoposto ima danas bendova u Kini koji zvuče k’o da su iz, štajaznam, Norveške. Uglavnom, meni ovi Kauboji zvuče kao jedan sasvim dobar indie bend s početka 90ih. Glazba im je analogna, odmjerena i ukusno (čitaj: oskudno) produkcijski ispeglana. Nikako presirova, ali ni nakićena. Nađoh neki zgodan citat – izjavili su: „Bit će vremena za opsežni trostruki album s puhačima i gudačima, no zasad želimo raditi mladenačku glazbu – ogoljene i nesavršene pjesme.“ I to baš dobro oslikava glazbu koju su otisnuli na ovaj albumčić od svega 35 minuta.

Odmah moram reći, da me album puno manje podsjeća na spomenute Pavement, a više na neki alternativni rock iz 80ih tipa Giant Sand, American Music Club, pa čak pomalo i na fIREHOSE, Dinosaur Jr. i Replacements, a kako im baš super leže laganije stvari, podsjetili su me i na moje stare favorite Buffalo Tom. Dakle, na mnoštvo onih bendova za koje tvrdim da su stvarali najbolju glazbu ikad, jer ta glazba je potpuno drugačija od ičega, a opet jasno poštuje sve što je bilo prije, bez obzira da se idolopoklonski uvlači u ičiju guzicu. Da…ponovit ću to i možete me citirati bilo kada i bilo gdje: „Američki alternativni (indie) rock iz 80ih i početka 90ih je najbolja rock glazba ikad stvorena, ako ju promatramo kao jednu cjelovitu pojavu i (nazovi) žanr.“ Eto, izrekoh to, pa više nema onog poslovičnog „slona u sobi“. Ta je glazba lišena pozerstva, pretencioznosti, „umjetničkosti“ i svakojakog drugog pizdunstva koje nije zaobišlo ni Velvete, ni Stoogese, ni Zeppeline, ni Stonese ni većinu drugih velikih rokerskih imena, barem u nekoj maloj mjeri. Ne vjerujte mi na riječ, nego poslušajte nekoliko prominentnijih albuma iz tog vremena. I kad to proživite, možda i shvatite kako je Nirvanino potpisivanje za Geffen zapravo uništilo cijeli jedan mali univerzum i kako se je povijest zapravo ponovila u odnosu na priču s Pistolsima i smrću punka. No…

…vratimo se mi na „problem at hand“. It Goes On se sastoji od 11 pjesama meni poprilično nerazumljivih tekstova. Ipak, nekako mi se čini da Westside Cowboy imaju nešto za reći o Svijetu, a da to baš i nije za Svijet pohvalno. Pa kažu ‘vako: „We are a worried age/Where your panic feels more real than a thought/And the vivid dreams of a careless death/And it eats, and it sleeps, and it walks.“ Ili ‘vako: “As awful as it feels/Nothing good comes out of comfort.“, i baš me taj stih nekako podsjetio na pjesmu „Getting Killed“ lanjskih favorita Geese, kojima su, gle čuda, Westside Cowboy bili predgrupa na ovogodišnjoj europskoj turneji (za koju su karte rasprodane dok sam se ja odlučivao između Koelna i Praga). Uglavnom, poezija im je izrazito metaforična i, vjerojatno, namijenjena nekim mlađima koji mogu to lakše razumjeti, a teme su primjerene. Naime, vječno cviljenje o (ne)uspjelim vezama mi nije baš omiljeno, pa mi izostanak takvih sadržaja automatski podiže doživljaj.

Kako sam vam već dao naslutiti, ovo je indie rock, nepretenciozni glazbeni žanr kod kojega se ne očekuje sviračka virtuoznost, pa ako Kauboji i pate od iste, ne guraju vam je pod nos, već muziciraju spretno i samozatajno. Ono malo nekakvih (nazovi) solaža je vrlo ukusno odmjereno i duhovito „u službi višeg cilja“. Pjesme su im superfora skladane i zaokružene unutar primjerenog trajanja od prosječnih tri minute. Gotovo svaka ima istu, specifičnu dinamiku i „raste“ prema kraju, a barem dvije su naprasno prekinute, kao da bend vodi računa o tome da u ničem ne pretjera i na zlorabi naše vrijeme (mnogi naši „indie“ bendovi bi mogli podosta naučiti ovdje – looking at you, Tidal Pull i Valovi). Za izdvojiti ih imam nekoliko, iako su samo za nijansicu bolje od ostatka. „Dobro“ je zadnji singl objavljen prije svega dva tjedna i sjajna je stvar s pravom, „indie“ metronomskom podlogom, seksi refrenom i sjajno blesavom kvazi-solažom. „Big Wheels“ je vrlo zgodna, pomalo „zamantana“, melankolična laganica s izravnim referencama na poznate američke popkulturne fenomene koji blijede u svjetlu današnje, trampovske i maskovsko-bezoške, Amerike. No, meni je nekako najsimpatičnija akustična minijatura „Take My Leaving As I Love You“ jer mi se čini da su takve pjesme negdje izumrle, a nekad su bile praktički obavezne na svakom ambicioznijem albumu.

No, iako su pjesme sjajne, dojam je da je album više od zbroja svojih dijelova. Jednostavno, baš se lijepo sluša u kompletu i nemate dojam da je išta van svog mjesta, da je pretjerano, ili da samo služi formi. Kao i svi „veliki“ albumi, It Goes On je jedinstveni iskaz – ima svoju glavu, svoj rep, a bogme i sjajno tijelo. 

Razvidno je, rekli bi neki pametniji od mene, da Westside Cowboys s čudesnim Guskama dijele više od (povremeno) stejdža. Oni su braća po svemu – umjetničkoj pronicljivosti, poznavanju povijesti rocka, promišljanju Svijeta i mnogočemu drugome. Nešto su manje skloni eksperimentiranju, ali su zato koncizniji u svom izričaju. Tamo gdje će vas Geese uhvatiti na prvu sa sjajnim rifićem, ovi Britanci će vas dočekati iza ćoška i razoružati svojom jednostavnom genijalnošću. 

Na moju preveliku žalost, naši lokalni promotori nemaju sluha za ništa novo što se događa, pa kao što nisu dovukli Geese, neće dovesti ni Kauboje. Zato, krenite na sjever i nemojte se dugo misliti između Praga i Koelna da vam karte ne promaknu – pametan čovjek uči na tuđim greškama. Koliko sam vidio, turneja će se možda* dogoditi negdje u vrijeme dok ocvala Kim Wilde bude skakutala po stejdžu Tvornice drugi put ove godine – jeej!

Da zaključim, većinu poštenog Svijeta će Westside Cowboy zateći nespremne, baš kao što su to lani učinili njihovi pajdaši Geese. U tom smislu, drug Matko je (kao i uvijek) bio u pravu kad ih je nazvao „nenadom“ (svi znaju da je ime Nenad bilo dodjeljivano drugom blizancu – onome za kojeg se nije znalo do pojave ultrazvuka u ambulantama i bolnicama). A ovo s prezimenom ću ga zamoliti da elaborira kad sjednemo uz neku AP-icu. No, spreman ili ne, Svijet će pasti „pod noge“ ovim omladincima. Barem onaj moj dio Svijeta, kolikogod malen bio. Ostali neka slobodno uživaju u bridžersicama, svifticama i ostalima.

* Sigurno neće, jer se Kim vraća tek dogodine, ali moram nečim „oslikati“ svoju tezu o jadnoj koncertnoj ponudi kod nas.