Australsko-irska punk mašinerija The Rumjacks vraća se u Zagreb. Bend koji je od svojih početaka 2008. godine prošao kroz velike promjene, ali pritom zadržao prepoznatljivu energiju, 11. rujna ponovno će stati na pozornicu Vintage Industrial Bara.
Današnji The Rumjacks poprilično se razlikuje od postave koja je prije gotovo dva desetljeća krenula iz Sydneya. Promijenili su se članovi, stigle su nove pjesme i albumi, a bend je u međuvremenu obišao dobar dio svijeta. Njihova kombinacija punk-rocka, keltske glazbene tradicije i mračnijih životnih tema ipak je ostala čvrsta poveznica između različitih razdoblja benda.
Jedna od najvažnijih prekretnica dogodila se dolaskom Mikea Rivkea na mjesto pjevača. Pred njim nije bio jednostavan zadatak, preuzeti mikrofon benda s već izgrađenim identitetom i izrazito odanom publikom. Nekoliko godina, stotine koncerata i nekoliko izdanja poslije, ta je tranzicija postala tek jedno od poglavlja povijesti The Rumjacksa.
Uoči povratka u Zagreb razgovarali smo s Mikeom o tome koliko se bend promijenio, pjesmama koje nisu završile na albumu “Dead Anthems”, gubitku i osobnim temama koje ulaze u tekstove, suradnji s članovima The Bouncing Soulsa, The Interruptersa i Dropkick Murphysa, neobičnoj sudbini hita “An Irish Pub Song”, ali i onoj puno manje glamuroznoj strani života na turneji.
The Rumjacks postoje od 2008., ali bend iz 2026. prilično se razlikuje od onoga koji je svojedobno krenuo iz Sydneya. Kad se osvrneš na cijeli taj put, što se po tvom mišljenju najviše promijenilo, a koji je dio The Rumjacksa ostao potpuno nedodirljiv?
Osim novih pjesama, najviše se promijenio nastup uživo! Imamo puno više energije. Puno smo uigraniji i sve je mnogo promišljenije. Umjesto pristupa „pjesma, pa pjesma, pa pjesma“, koncert sada stvarno ima svoj tijek i dinamiku.
Mike, pridružio si se bendu u trenutku kada su The Rumjacks već imali snažan identitet i vrlo strastvenu publiku. Nekoliko godina i nekoliko albuma poslije, osjećaš li se još ikada kao „novi tip“ u bendu ili je to poglavlje sada potpuno iza tebe?
Ja na to gledam ovako: da moj omiljeni bend promijeni pjevača, vjerojatno mi se to ne bi svidjelo. Osim ako nove stvari ne bi bile dobre. Zato sam znao da naše nove pjesme jednostavno moraju biti dobre.
Kad su The Pogues izbacili Shanea, albumi koje su snimili nakon njega zapravo su mi među njihovim najdražima, pa sam u tome pronašao određenu inspiraciju.
U ovom trenutku po Europi sam na turnejama dulje nego što je prethodni pjevač ikada bio, tako da se sada osjećam potpuno ugodno u svojoj ulozi. Definitivno imam osjećaj da je to poglavlje završeno.
Osim toga, naša se publika udvostručila i većina ljudi koje danas upoznajemo čak ni ne zna da je postojalo neko prethodno poglavlje benda, što mi je potpuno ludo.
Rekao si da ste tijekom rada na albumu Dead Anthems razmatrali oko 45 demo snimki, a na albumu ih je na kraju završilo samo dvanaest. Postoje li među tim neobjavljenim pjesmama neke za koje još uvijek pomisliš: „Kvragu, ovu smo trebali staviti na album“? I bi li neke od njih mogle postati buduće pjesme The Rumjacksa?
O da, ima ih jako puno koje jednostavno nisu bile dovršene ili još nisu bile spremne. Ima i nekih koje su trebale zamijeniti pjesme koje su na kraju završile na albumu.
Definitivno će se neke od njih uskoro pojaviti. Ako pjesma nije završena, ne možeš je požurivati, jer jednom kad je snimiš – snimljena je zauvijek.
Kroz Dead Anthems provlače se gubitak, sjećanja i otpornost. Postaje li pisanje pjesama s godinama neizbježno osobnije? Postoje li teme o kojima danas pišeš, a prije deset godina ne bi ti bilo ugodno govoriti kroz pjesme?
Zapravo, na neki način osjećam se manje ugodno kada pišem o osobnim stvarima. Možda zato što, kako postaješ stariji, ti osobni problemi postaju ozbiljniji.
Primjerice, najosobnija pjesma koju sam ikada napisao nalazi se upravo na tom albumu. Ali toliko je osobna da svijetu nikada nisam rekao o čemu zapravo govori, pa je na neki način prošla ispod radara.
U listopadu sam izgubio majku nakon njezine sedmogodišnje borbe s demencijom. „Pulled from the Shore“ govori upravo o tom procesu.
Album je okupio zanimljivu punk-rock obitelj – Pete Steinkopf iz The Bouncing Soulsa sudjelovao je u snimanju, Kevin Bivona iz The Interruptersa miksao je album, a Ken Casey iz Dropkick Murphysa gostuje u pjesmi „Cold Like This“. Što je suradnja s ljudima iz bendova koji dijele dio vašeg glazbenog DNK-a izvukla iz The Rumjacksa?
Pete je uvelike oblikovao zvuk basa i gitara. U tome je pravi majstor. Kevin je kroz miks i nekoliko dodatnih elemenata unio jako puno vlastitog stila u album.
A Ken je učvrstio „Cold Like This“ kao najpopularniju pjesmu na albumu – a ja je nisam ni htio staviti na album!
Budući da i sam slušam sve te bendove, sve što su svojim stilom dodali albumu meni je djelovalo potpuno prirodno.
„An Irish Pub Song“ postala je nešto mnogo veće nego što je itko realno mogao očekivati. Kada jedna pjesma toliko godina prati bend, je li to uvijek blagoslov ili postoje trenuci kada poželite da publika pogleda dalje od pjesme preko koje vas je prvi put upoznala?
Da, poprilično je ironično. Ta pjesma zapravo govori o bastardizaciji jedne kulture. U biti poručuje: „Prestanite od irske kulture raditi karikaturu.“
A onda većina publike to potpuno promaši, pa nam promotori počnu raditi plakate s djetelinama i leprekonima.
Mi smo bend koji se bavi nekim prilično mračnim temama, pa mi je smiješno kada ljudi to u potpunosti previde.
Članovi The Rumjacksa danas žive u različitim državama i na različitim kontinentima. Kako zapravo izgleda život benda kada turneja završi? Jeste li stalno u kontaktu i šaljete jedni drugima ideje ili vam, nakon tjedana provedenih zajedno na cesti, ipak treba malo odmaka jednih od drugih?
Nakon turneje ponovno postanemo samo grupni chat u koji šaljemo glupe memeove i smiješne videe.
Život u punk bendu na turneji izvana zvuči romantično – novi gradovi, puni klubovi, festivali i tulumi. Ali koji je najmanje glamurozan dio tog života, nešto što publika gotovo nikada ne vidi? I što tebi najviše nedostaje iz „normalnog“ života kada si već tjednima na putu?
O, čovječe, imam cijeli YouTube kanal na kojem pričam upravo o tome!
Najmanje glamurozan dio zapravo je jedan vrlo specifičan osjećaj. Imaš slobodnu večer. Hotel ti je usred ničega, u nekoj nasumičnoj državi. U 23:30 moraš hodati dvadeset minuta do trgovine, ljekarne ili čega god ti treba, a vani je hladno. Utorak je. I onda počneš razmišljati: „Zar ne bih sada trebao biti kod kuće?“
Ali, naravno, sve to nestane čim sljedećeg dana dođeš na koncert.
Iz normalnog života nedostaje mi nekoliko stvari. Gledanje filmova s djevojkom, pripremanje vlastite kave ujutro i kuhanje. Obožavam kuhati.
Vraćate se u Zagreb i Vintage Industrial Bar 11. rujna. Hrvatska publika ima reputaciju glasne, energične ekipe koja se ne boji pogurati u prve redove i itekako voli pjevati s bendom. Čega se sjećaš s prijašnjih dolazaka ovamo i postoji li nešto što ovoga puta posebno želiš od zagrebačke publike?
O da, obožavamo Hrvatsku! Sjećam se da smo upoznali mnogo sjajnih ljudi koji su bili nevjerojatno ljubazni. Stvarno dobri ljudi za tulumarenje.
Ovoga puta povedite prijatelja koji inače nikada ne bi došao na punk koncert! Pokažite mu kako to izgleda.
