Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, armenski pijanist i skladatelj Tigran Hamasyan je jedan od najznačajnijih i najprepoznatljivijih jazz-meet-rock pijanista/skladatelja svojeg naraštaja. Njegovo glazbeno putovanje započelo je u domu u kojem je odrastao. Rođen je 1987. u Gyumriju u Armeniji. Od malena je bio izložen raznolikom nizu glazbenih utjecaja koji su ga doveli do toga da s tri godine počne svirati klavir, a od šeste ga počne učiti svirati u glazbenoj školi. Već s jedanaest godina nastupao je na festivalima i natjecanjima. Godine 2003. pobijedio je na klavirskom natjecanju Montreux Jazz Festivala. Svoj debitantski album, “World Passion”, objavio je 2004. u dobi od osamamnaest godina. Sljedeće godine pobijedio je na prestižnom međunarodnom jazz klavirskom natjecanju Thelonious Monk. Hamasyan je 2021. nagrađen međunarodnom nagradom Deutscher Jazzpreis u kategoriji klavir/klavijature. Tijekom karijere ostvario je mnogobrojne suradnje s glazbenicima raznih profila, među ostalima s Dhaferom Youssefom, Larsom Danielssonom, Arveom Henriksenom i Stephaneom Gallandom.
Hamasyanova je glazba slojevita. U svojem se stvaralaštvu oslanja na utjecaje ozbiljne glazbe, u nekim projektima diskretno se referira na hip-hop, u nekima se služi repetitivnim pristupom kakav nalazimo u djelima Mala Waldrona, a u nekima se upušta u vokalize kojima stvara poseban ugođaj. No, važnije od toga su interpretacije koje su rezultat improvizacija vođenih trenutnim nadahnućem. Privlačnost njegove glazbe leži u profinjenosti, slobodi, otvorenosti, izražavanju snažnih emocija, prepoznatljivom zvuku i balansiranju između crossovera i etno-jazza s finim nijansiranjima, lijepom ornamentikom te ponekad diskretnim korištenjem elektronike.
Izazovi ovog doba
Na koncertu koji je 27. travnja održao u Kazalištu Kerempuh, na 17. Zagreb Jazz Festivalu, Hamasyn je nastupio uz Yessaïja Karapetiana koji svira svu elektroniku i sve klavijature, Marca Karapetiana koji svira električni bas i Armana Mnatsakkayna koji svira bubnjeve. Izvodiliu su glazbu s albuma “Manifeste”, novog, 13-tog Hamasynovog diskografskog izdanja. “Proces stvaranja događa se neprestano, bez obzira radim li na projektu ili ne”, rekao je u razgovoru za Novi list, objašnjavajući zamisli o stvaranju tog albuma i motivacije sa skladbe. “Imam ideje koje se stalno gomilaju i u nekom trenutku se počinju sve više razvijati. Kad to vidim, prije svega, odlučujem kakav projekt želim raditi i koje su mi skladbe ili ideje bitne, koje želim predstaviti ili što osjećam, kao umjetnik, da želim učiniti upravo sada. Dakle, ovo je pitanje broj jedan koje postavljam prije nego što krenem s projektom. To je za mene odlučujući faktor u odluci kakav će projekt biti. Dakle, u jednom trenutku, imao sam hrpu skladbi koje sam razvijao za album “Manifeste”. Osjećao sam da ih moram hitno predstaviti. Mnogo toga ima težak zvuk, što sam i planirao jer sam želio ići na turneju i svirati upravo takvu glazbu. Svaka skladba ima svoju motivaciju ili svoju priču, tako i, na primjer, “Manifeste”. Zapravo radi se o ideji da se uzme jedna jednostavna, mala ideja i od nje napravi simfonija. Nešto kao format teme i varijacije, u klasičnoj glazbi. Ova skladba je osmišljena na taj način. Postoji melodija koja se, poput jednostavne narodne melodije, neprestano razvija kroz cijelu izvedbu. Predstavljena je u mnogo različitih raspoloženja i načina. Naravno, u to je uključeno puno aranžiranja ili orkestracije. Također primjenjujem filozofsku ideju koja stoji iza toga. Sve što radimo, sve što stvaramo ili bilo što čime otkrivamo i mijenjamo, sve novo dio je onoga što je bilo prije. Ne možemo se odvojiti od onoga što su razvijale prethodne generacije, bilo da se radi o negativnom ili dobrom, jer da nije bilo negativnog i svih neuspjeha koji su nam se dogodili, ne bismo otkrivali novo, ne bismo se razvijali. U tom smislu ta jednostavna melodija predstavlja ideju da postoji melodija koja se stalno razvija, što god to bilo: umjetnost, znanost… Bez obzira o čemu se radi, to se zasniva na stalnom razvijanju čovječanstva. Sve je to predstavljeno kroz ovu melodiju. Volim slušati glazbu i proučavati umjetnost iz različitih vremenskih razdoblja, unatrag 5.000 godina, sve do srednjeg vijeka. Naravno, slušam i modernu suvremenu klasičnu glazbu i razne druge suvremene glazbene žanrove. Zapravo slušam sve. Tek kada pogledate širu paletu i osvrnete se na povijest, postaje jasno koliko je toga bilo, koliko je temeljnog rada učinjeno da bismo sada bili ovdje, u ovom ugodnijem načinu života. Naravno, imamo sve te izazove ovog doba, ali puno je toga s čime se nitko nikada ne mora suočiti. Na kraju ćemo uspjeti, čak i ako ne uspijemo sada. Naš neuspjeh utjecat će na to da sljedeća generacija pronađe pravi put. Dakle, to predstavlja ta skladba. Postoje i skladbe koje su povezane. Na primjer trilogija, što možda primijete samo glazbenici. To su skladbe “War Time Poem”, “A Eye (The Digital Leviathan)” i “Prelude for All Seekers”. Glavna tema tog triptiha je rat, zapravo ono što rat donosi, posebno psihološki utjecaj rata na djecu.”
Sustav modusa
Osim što svira klavir, između ostalog i preparirani klavir, Hamasyan i pjeva. “Pjevam otkad mi je bilo tri godine”, objašnjava. “Naravno, postoje neke pjesme u kojima je vokal dominantan, ali većina glazbe koju pjevam je gotovo kao da koristim glas kao instrument, a ne glavni vokal, tako da to zapravo donosi puno boja.”
Hamasyan je karijeru započeo kao glazbenik jazza, glazbe koju je studirao, ali sa zaraznim utjecajima tradicijske glazbe raznih podneblja, posebice istočnoeuropske i azijske. Kao virtuozan klavirist sa snagom groovea, besprijekorno spaja dojmljivu jazz improvizaciju i progresivni rock s bogatim folklornom svoje rodne Armenije. Zapravo, njegovo je stvaralaštvo pravi uzlet dobilo kad je osmislio vlastiti izraz zasnovan na spoju jazza i klasike s tradicionalnim armenskim melodijama i ritmovima, nekima pod utjecajem armenskih skladatelja Arna Babajaniana i Aveta Terteriana. Otada je to njegov zaštitni znak i izvor nepresušnog nadahnuća. Na gotovo sve svoje albume uvrstio je vlasite skladbe koje su nerijetko upravo obrade tradicijskih armenskih melodija, a mnoge su njegove temeljene na karakterističnim elementima tog podneblja. One balansiraju između tih glazbenih jezika, između povijesne stvarnosti i imaginarnog svijeta. U svojem stvaralaštvu on ih je objedinio na fascinantan način. “Kod jazza je sjajno to što se temelji na improvizaciji”, tvrdi. “Kad god postoji improvizacija, postoji i narodna glazba, jer ona nastaje iz improvizacije. Izuzetno je teško dotaknuti narodnu glazbu i unijeti je u drugu dimenziju bez da je pokvarimo. Uvijek postoji opasnost da pokvarimo i jazz i narodnu glazbu, zato moramo stvarno duboko proniknuti u oba područja. Moramo studiozno proučiti narodnu glazbu, razumjeti ju i odlučiti što s njom želimo raditi. Morate proći kroz veliki proces isprobavanja i razumijevanja. Osjećam da ću narodnu glazbu istraživati dok ne umrem. To je toliko duboko, toliko misteriozno, da nema kraja istraživanju. Istovremeno, osjećam da ideje koje unosimo, što god dodatno učinimo s narodnom glazbom, kojoj zapravo ništa ne treba, jer je već sama po sebi savršena, moraju proizaći iz same narodne glazbe, umjesto da je uzmemo i stavimo u nešto vanjsko i samo ih spajamo. Pod time mislim da je svaka narodna pjesma, primjerice uzmete li armensku narodnu pjesmu ili bilo koju drugu narodnu pjesmu, zapravo zasnovana na sustavu modusa. Možete stvoriti svoje harmonije na temelju tog sustava modusa u kojem je određena pjesma napisana i pokušati razmišljati modalno, umjesto da razmišljate o horizontalnoj harmoniji, što je blisko tradicionalnoj jazz harmoniji. Kada sam se intenzivno bavio bebopom, kada sam svirao samo bebop, za mene nije postojalo ništa drugo osim bebopa. Duboko sam se upustio u to. Ali kada sam otkrio armensku narodnu glazbu, pomislio sam da je to nevjerojatno. Želim aranžirati cijeli album s armenskim narodnim pjesmama. Brzo sam shvatio da nijedan harmonijski jezik koji sam naučio za bebop ne funkcionira za ovu glazbu. Dakle, morao sam početi od nule, preoblikovati svoj harmonijski sadržaj kako bih mogao aranžirati ovu glazbu. Na taj način otvorila su mi se vrata prema glazbi koja je nalik post-bopu. Počeo sam proučavati skladatelje poput Šostakoviča, Debussyja, Ravela, a također i Ligetija. Na primjer, u Šostakovičevim harmonijama ima puno polifonije, za koju sam otkrio da stvarno funkcionira u odnosu s narodnom glazbom, jer svaki je glas melodija za sebe. U svakom slučaju, to su samo neki primjeri toga kako pristupam aranžiranju armenske narodne glazbe. Morate uložiti puno vremena i predanosti za tu glazbu, pronaći nešto što neće samo dodirnuti površinu i zvučati trikovski, što neće pokvariti bilo koju tradiciju koje se dotičete.”
Drugačiji svijet
Kao glazbenik širokih interesa, Hamasyan u svoj izričaj na isti način uključuje i armensku sakralnu glazbu koja se stilski proteže od 5. do 20. stoljeća, pri čemu u izvedbe ponekad uključuje Erevanski državni komorni zbor. “To vrijedi posebno za armensku narodnu glazbu, ali možemo reći i za grčku glazbu ili možda i za srednjovjekovnu francusku glazbu”, ističe. “Nažalost, danas se ne uspoređuje puno toga, ali da, sekularna tradicionalna narodna glazba i sakralna glazba u osnovi dolaze iz iste tradicije, posebno u armenskom slučaju. Dolaze iz istih korijena, ali istovremeno narodna je glazba manje sistematizirana, manje sustavna. U religijskoj glazbi postoji osam modusa koji imaju pravila. Sve te moduse nalazimo i u narodnoj glazbi, ali nisu u strogom sustavu kao što je to u sakralnoj glazbi. Moramo preuzeti još više odgovornosti. Tu je i aspekt duhovnosti, duhovni aspekt u koji moramo nekako uroniti i ne tretirati ga samo kao glazbeno djelo.”
Između ostalog, i progresivni rock mu daje dobre smjernice i utječe na njegovu umjetnost. “Rekao bih da to ide u oba smjera, jer nema puno progresivnih rock bendova koje slušam”, napominje. “Samo ih je nekoliko. Ostali su za mene izrazito otrcani. Volim Meshuggah i Car Bomb. Oni su više na tvrđoj, metal strani. Ti bendovi sjajno izvode progresivni metal rock. Ludi su, vrlo komplicirani. Postoji puno bendova koje jednostavno ne slušam jer mi se ne sviđa njihova estetika ili harmonijski jezik. Dakle, to ide u oba smjera. Mnogi progresivni rock glazbenici mogu puno naučiti od suvremenog jazza, a također od jazza iz post-pop ere i obrnuto, naravno. Postoji i puno jazza koji je samo kompozicijski, a tu ne nalazim ono za čime želim tragati. Samo je nekoliko jazz glazbenika koji stvarno dobro skladaju. Postoje nevjerojatni svirači, improvizatori, ali da, malo je teže pronaći nevjerojatne improvizatore koji su također dobri u skladanju.”
Hamasyan je također izvodio i snimao popularne skladbe američkih autora ili onih koji su djelovali u Americi u prvoj polovici prošloga stoljeća, one koje su prvotno pisane za mjuzikle i filmove, ali i izvedbe iz repertoara raznih jazz sastava i orkestara. Između ostalog, i u izvedbama tih skladbi, koje je snimio za album “StandArt”, a doživjele su nebrojene obrade, očituje se njegova kreativnost i maštovitost. Ostvario ih je s uglednim jazz glazbenicima kao što su basist Matt Brewer i bubnjar Justin Brown te gostima: trubačem Ambroseom Akinmusireom i saksofonistima Joshuom Redmanom i Markom Turnerom, što dokazuje koliko ga drugi glazbenici cijene. “Primjenjujem sve ideje koje sam razvijao tijekom svih ovih godina svirajući jazz standarde”, govori. “Odrastao sam s jazz standardima. Slušam ih otkad mi je bilo 6, 7 godina. Za mene postoje bezvremenski standardi, poput armenskih narodnih pjesama. Jednostavno emocionalno sam povezan s njima, uz njih me veže toliko uspomena. To su bezvremenske melodije koje su sa mnom cijeli život. Dakle, jednostavno, tretiram ih kao što tretiram armensku narodnu glazbu. Primjenjujem sve te ideje koje sam razvio tijekom godina na ove prekrasne melodije. Razlika je u tome što već imaju harmonije i imaju mnogo, mnogo različitih interpretacija. Potrebno je pronaći način da se prouče sve sjajne verzije koje postoje. Prihvatite to, učite iz toga, ali morate se pobrinuti da to ne kopirate, jer nema smisla svirati standarde s konvencionalnim harmonijama, na isti način na koji su ih svirali John Coltrane i Miles Davis. Morate pronaći način da tome pristupite s druge strane, da u to unesete svoje ideje i date više prostora, gotovo kao da stvarate drugačiji svijet za te melodije, omogućujute im da napreduju, i jednostavno ih na neki način ubacite u taj svijet. Taj svijet također mora proizaći iz nečega, ne može biti odvojen od pjesme, mora biti organski dio nje. Mora biti, na neki način, stvoren iz melodijskog i harmonijskog sadržaja standarda koji aranžirate. To je zanimljiv proces. Za mene je to ista vrsta odgovornosti kao i aranžiranje armenske narodne pjesme.”
Poniranje u unutarašnjost
U oblikovanju svojih djela Hamasyan često koristi elektroniku, posebice zato da bi postojećoj glazbi dao novo značenje. “Postoje teksture koje ne mogu izvući iz klavira ili, recimo, iz spoja klavira s basom ili, pak, akustičnim instrumentima”, objašnjava. ”Dakle, osjećam da moram unijeti elektroniku. To jednostavno dolazi iz želje za slušanjem. Čujem nešto u glavi što ne mogu proizvesti na klaviru. Kada u to uronite, preostaje puno posla dok ne dođete do točke u kojoj pronađete vlastiti put. Glavno je pronaći vlastiti glas u elektronici. To je teško, ali postoje milijuni stvari koje možete učiniti, hrpa stvari. Danas je beskrajno mnogo toga što možete učiniti, ali teško je pronaći vlastiti glas. Teško je pronaći organski način uključivanja elektronike u glazbu koju pišete. Dakle, to je izazov. Volim taj izazov. Ujedno, to je sjajno putovanje. Jedva čekam zaroniti u to. Ponekad, naravno, postoje skladbe koje nastanu iz pukog improviziranja na elektroničkim instrumentima s pedalama i različitim analognim sintisajzerima. Skladbe koje nastanu tijekom tog procesa nastavljam razvijati. Napišete skladbu i tako osmislite melodiju koju morate odsvirati. Morate pronaći zvuk za tu melodiju, pronaći zvuk koji predstavlja to što ste zaista vi. To nije samo vanjska stvar, to postaje dio glazbe: Svaki put kada svirate taj zvuk, postoji odnos s glazbom.”
Njegova glazba ponekad ima mističnu konotaciju. “Glazba je definitivno mistična”, tvrdi. “Osjećam da glazba i umjetnost, u određenom smislu, služe. Gotovo ste kao duhovni vodič. Posao glazbenika ili umjetnika je povesti publiku, ili vas same, kao umjetnike. Ideja je ući u duhovno stanje, putovati i izgubiti pojam o vremenu. Izaći iz materijalnog svijeta i povesti slušatelja sa sobom. Prema mojem mišljenju, to je zadatak glazbenika ili umjetnika. Cilj nije zaraditi novac ili stvoriti nešto što je zabava, već služiti toj ideji. Ako nas ljudi slijede, slijede, a ako ne slijede i dalje to radiš jer ne možeš drugačije, jer je to poticaj koji dolazi odozgo. Za nas je to potraga za tim. Ne radi se ni o čemu drugom. Za mene bi moglo biti drugačije nego za druge ljude. To je pitanje duhovnosti. Andrej Tarkovski je mislio da je uloga umjetnika duhovno uzdizanje ljudi. Također je rekao da je u osnovi uloga umjetnika polako se pripremati za sebe kao umjetnika. Kada sviram glazbu i sudjelujem u procesu potrage, kao da se nalazim u drugom svijetu. Kao da ne mogu shvatiti, kao da ne mogu misliti, ne razmišljam o vanjskom, fizičkom svijetu. Sve je kao poniranje u unutarašnjost. To je taj proces. U nekim slučajevima stvari se rađaju i ja ih analiziram, pokušavam shvatiti zašto je to tako. Nije namjera imati ideju i savršeno je izvesti i učiniti. To je nemoguće. Kao da je cijela magija u toj misteriji, koja je unutarnji proces.”
Multidisciplinarna djela
Između ostalog, misterij se očituje u nesvjesnom sviranju, što se događa tek ponekad, u nekim iznimnim sitacijama. No, kod njega to se jednom dogodilo doslovno. “Bio sam jako umoran, jer smo tada snimali moj prvi glazbeni spot”, prisjetio se. “To je bilo 2011. ili 2012. Bili smo u New Yorku, snimili smo posljednji dio glazbenog spota, a iste večeri sam imao solo koncert u Midtownu. Trčao sam da ne zakasnim na vlak. Dugo sam putovao. Osim toga, posljednjih nekoliko dana malo sam spavao. Sa mnom je na koncert došao moj blizak prijatelj, redatelj spomenutog glazbenog spota. Tijekom izvedbe jedne skladbe, koja je trajala oko 40 minuta, doslovno sam zaspao dok sam svirao klavir. Možda riječ zaspao nije prikladna, ali potpuno sam nestao. Nisam bio pod nikakvim opijatima, ne uzimam droge, nikad ne pijem prije koncerta ili bilo što slično. To je za mene vrlo čisto iskustvo. Nikad ne bih činio ništa da proširujem ili mijenjam stvarnost. Moram biti što budniji, što god to značilo. Moram imati kontrolu. No, ipak potpuno sam bio nestao i zaspao. U jednom trenutku sam se probudio, nešto je kliknulo i pomislio sam: “Oh, čekaj”, kao da nisam znao gdje sam. Konačno sam shvatio da sviram klavir, da sudjelujem u koncertu. Moj prijatelj je rekao da sam svirao dok sam spavao. U nekom trenutku dolazi dio gdje počinjem pjevati ritmove, gotovo kao beatbox, kao u pjesmi “What The Waves Brought”. Nakon 25 minuta sviranja sola shvatio sam da sam budan i nastavio sam kao da sam svirao dvije minute.”
Hamasyan je i višedisciplinarni umjetnik. Njegove su improvizacije odraz istraživanja raznih vremenskih razdoblja u povijesti, uključujući književnost, kršćanske i pretkršćanske armenske narodne priče i legende, kao i astrologiju, geometriju, drevne armenske ornamente, rezbarije na stijenama, kinematografiju… Njegova transmedijska glazbeno-kazališna predstava “The Bird of a Thousand Voices” intrigantna je imerzivna svjetlosna instalacija s igrom sjena u virtualnoj stvarnosti, digitalno programiranim glasovima, glazbom uživo i armensko-engleskim libretom. “Inspiriraju me različite discipline, kao što su poezija, kino, vizualne umjetnosti, fotografija…”, napominje. “Za mene postoji ogromna inspiracija iz svih tih različitih disciplina. Zato se okružujem različitim umjetnicima kako bismo zajedno nešto stvorili i učili jedni od drugih, istraživali. Poput mene, i oni vole istraživati naš svijet i način na koji gledamo na sve oko nas. S nekolicinom umjetnika ostvario sam duboku povezanost. Nastavljamo raditi na zajedničkim projektima jer se razumijemo na nekoj drugoj razini. Postoje stvari o kojima razgovaramo, a o kojima ne bih razgovarao ni s kim drugim. Nisam usklađen sa svim umjetnicima. Postoje dragocjene veze u kojima vidimo odraz onoga što stvaramo. Vidimo naše odraze jedni u drugima. U suradnji s različitim umjetnicima stvaramo multidisciplinarna djela. Postoje projekti koji imaju potencijal biti multidisciplinarni. Na primjer, projekt “The Bird of a Thousand Voices”, koji sam radio prije “Manifestea”, temelji se na armenskoj narodnoj priči. Narodnu priču možete ispričati kroz mnogo različitih disciplina. To smo učinili s grupom umjetnika. Umjetnički direktor bio je nizozemski redatelj Ruben Van Leer.”
Članak je izvorno objavljen u izdanju Novog lista