Poljski instrumentalni stoner/doom bend ove srijede, 7. listopada, stiže u Vintage Industrial Bar. Uoči zagrebačkog koncerta razgovarali smo s Alky Dudeom o novom albumu „The End Is High“, evoluciji zvuka, važnosti riffova i budućnosti Belzebonga.
Petnaest godina dijeli „Sonic Scapes & Weedy Grooves“, album kojim je Belzebong 2011. definirao svoj prepoznatljivi „low and slow“ zvuk, od njihova novog izdanja „The End Is High“. U međuvremenu je četvorka iz poljskog Kielcea od instrumentalnog underground benda izrasla u jedno od najprepoznatljivijih imena europske stoner/doom scene, odsvirala brojne turneje po Europi i SAD-u te prošla pozornice velikih žanrovskih festivala poput Desertfesta i Brutal Assaulta.
Unatoč godinama, kilometrima i sve većim pozornicama, osnova Belzebonga zapravo se nije bitno promijenila. U središtu svega i dalje je riff – spor, repetitivan, masivan i dovoljno snažan da mu nisu potrebni ni vokali ni tekst kako bi ispričao priču. Albumi „Greenferno“ i „Light the Dankness“ tijekom godina širili su taj zvučni svijet, a ovogodišnji „The End Is High“ odvodi ga prema još mračnijem i apokaliptičnijem teritoriju.
Četiri nove kompozicije nastavljaju tradiciju Belzebongovih albuma, a naslovi poput „Bong & Chain“, „420 Horsemen“ i „Reefer Mortis“ pokazuju da se, uz svu težinu i distorziju, nije izgubio ni karakteristični humor benda. Upravo je spoj masivnih gitara, psihodelične atmosfere, prepoznatljive vizualne estetike i „weedian“ kulture tijekom godina stvorio svijet koji je postao neraskidiv dio njihova identiteta.
Kako sve to zvuči uživo zagrebačka publika ponovno će imati priliku čuti ove srijede, 7. listopada, kada Belzebong stiže u Vintage Industrial Bar. Društvo će im praviti domaći Negative Slug, a uoči koncerta s Alky Dudeom razgovarali smo o tome koliko se Belzebong promijenio od 2011., zašto su četiri pjesme sasvim dovoljne za album, što čini dobar riff i zašto od Bonga nikada ne treba tražiti odgovor o budućnosti.
Petnaest godina prošlo je između albuma „Sonic Scapes & Weedy Grooves“ i „The End Is High“. Kada usporediš bend iz 2011. s današnjim Belzebongom, gdje čuješ najveću evoluciju u vašem zvuku i pristupu pisanju pjesama?
Belzebong raste zajedno sa svojim riffovima. Zapravo, riff je i dalje osnova svega. Zvuk je postao deblji, ali nije li tako da što dulje živiš, to su ti potrebni ljepljiviji pupoljci?
„The End Is High“ sastoji se od samo četiri pjesme. Je li od početka postojala ideja da napravite album s manjim brojem duljih i razvijenijih kompozicija ili je takva struktura nastala prirodno tijekom pisanja?
Svi naši LP albumi imaju četiri pjesme. Nema neke druge ideje iza toga.
Novi materijal djeluje mračnije, sporije i na trenutke gotovo apokaliptično. Koji su glazbeni ili izvanglazbeni utjecaji najviše oblikovali atmosferu albuma?
Svakodnevni život i neizbježno približavanje naše propasti.
U instrumentalnoj glazbi riffovi i dinamika moraju preuzeti dio uloge koju inače imaju vokali i tekstovi. Kako gradite pjesmu tako da ostane zanimljiva i ispriča vlastitu priču bez ijedne izgovorene riječi?
Jednostavno moraš osjetiti riff, njegovu vibru i njegovu repetitivnu prirodu. Upravo ga to čini vrijednim slušanja. Ništa više, ništa manje.
Vaš je zvuk oduvijek snažno povezan s fuzzom i masivnim gitarskim tonom. Koliko danas vremena provodite tražeći pravi zvuk i koliko se vaša oprema promijenila od ranih dana Belzebonga?
Ne previše. Još uvijek koristimo neka pojačala i efekte koje imamo od samih početaka. Oprema koju nosimo na turneje ipak se smanjila na ono nužno i dovoljno lagano za putovanja.
Stoner i doom scena značajno je narasla tijekom posljednjih petnaest godina, ali istodobno se pojavilo mnogo bendova slične estetike. Što je, prema vašem mišljenju, danas potrebno bendu da bi izgradio prepoznatljiv identitet unutar žanra?
Da bude svoj.
Belzebong ima vrlo prepoznatljiv vizualni identitet, naslove pjesama i specifičan smisao za humor. Koliko je cijeli taj svijet koji okružuje glazbu važan u usporedbi sa samim riffovima?
Cijeli taj koncept čini Belzebong potpunim.
Nastupali ste na festivalima poput Desertfesta i Brutal Assaulta te prošli bezbrojne klubove diljem Europe i SAD-a. Preferirate li danas velike festivalske pozornice ili male, zadimljene klubove u kojima je publika svega nekoliko centimetara od benda?
Svejedno nam je, sve dok možemo isporučiti riff za headbanganje.
U Zagrebu ćete pozornicu dijeliti s Negative Slugom, bendom koji dolazi iz ekstremnijeg sludge/noise svijeta. Koliko pratite underground bendove u zemljama kroz koje prolazite i koliko vam je važan izbor lokalne predgrupe?
Zapravo ih uopće ne pratim toliko. Ovih dana gotovo da uopće ne kopam po undergroundu.
Nakon albuma „The End Is High“, gdje vidiš sljedeću fazu Belzebonga? Postoje li još granice koje želite pomicati unutar ovog zvuka ili vas privlači ideja da na budućim izdanjima napravite nešto potpuno neočekivano?
Ne pitajte Bong što možete očekivati. Zapalite pa saznajte.
Belzebong će u Vintage Industrial Baru nastupiti ove srijede, 7. listopada, uz domaću podršku Negative Slug. Ulaznice su dostupne u Grif Baru i Dirty Old Shopu te online putem sustava Entrio.
