Je li to kompliment ili breme kada te proglase bendom koji krši sva pravila igre, bendom koji s nevjerojatnom lakoćom postojanja odbacuje sva ograničenja i ruši pri tome ustaljeno poimanje metal glazbe?
Za postizanje i održavanje tog statusa podrazumijeva se puno više od iskazivanja glazbenih vještina, nije uzalud utvrđeno da su njihove ideje jedinstvene , šarolike i nadasve kreativne uzimajući u obzir činjenicu da je glazba koju tako suvereno prezentiraju isključivo instrumentalnog karaktera.
Animals as Leaders trio je iz Washingtona DC u sastavu: Tosin Abasi (nigerijsko-američki gitarist za kojeg postoje mišljenja da se radi jednom od 10 najboljih gitarista svih vremena), Javier Reyes (ritam gitara) i Matt Garstka (bubnjevi). Interesantna je činjenica da u bendu nema bas gitare, ali su zato tu dvoje gitarista koji sviraju instrumente sa osam žica. Tosin Abasi sljedećim je riječima opisao da inspiraciju za svoju neortodoksnu glazbu pronalaze u prog-rocku, funku, fusion jazzu, ili konkretnije kazano to progresivni metal-core. „Matt je donio neke svježe ideje, s puno udaranja, uz hvatanje određenog ritma, više sam vremena posvetio traženju harmonija. Naš zvuk se uvijek razvija na način da ima namjeran cilj. Cilj nam je ljudima predočiti drugačije emocije nego što nude druge vrste glazbe“, riječi su frontmana benda, Tosina Abasija. A na tom putu sasvim objektivno mogu kazati da nema tragova kompozitorskih sinkopa.
Chicago Tribune je svojevremeno opisao Abasija kao najbližim što progresivni metal ima Eddiejem Van Halenom.
Neosporna je činjenica da je bend suvereno ispisao jednu od važnih stranica u povijesti metal glazbe svojom neusporedivom prezentacijom instrumentalne djent glazbe, pametnom, koncentriranom i monolitnom mješavinom sviračke virtuoznosti, sa učinkovitom primjenom polifonije koja se brutalno obrušava na čula, te interesantnih riffova.
Album „The Joy of Motion“, treći po redu studijski album, po mnogima je smatran njihovim „malim“ remek djelom na kojem je postignuta ravnoteža između tehnike i sadržaja, a oji je na svoj specifičan način „arhivirao“ ritam i dinamiku s kojom tako sugestivno uvlače slušatelja u njihov glazbeni mikrokozmos, prepun glazbenih „oblaka“ koji poprimaju razne oblike, a kojeg podjednako ili mrziš ili obožavaš (naravno, ovisi o afinitetima).
Naravno, postoje i mišljenja da je njihova glazba tek puko iskazivanje umijeća sviranja (iza kojeg se ovi vrsni glazbenici ne žele kriti), no ako sa strane stavite tehnikalije (na koje se mnogi u startu zakače) imate priliku ući u jedan osebujan svijet kaskadne polifonije koja, ruku na srce i nije svima tako primamljiva, a čije se korijenje duboko usadilo u tlo metal glazbe, korijenje iz kojeg će niknuti glazbene mladice pred kojima stoji sasvim izvjesna pozitivna budućnost. U prvom redu mislim na bend Polyphia, čiju recenziju najnovijeg albuma „Be Not Afraid“ ćete moći uskoro pročitati na stranicama našeg najboljeg glazbenog portala.