Pineapple Thief / Far And Wide

Teško se oteti dojmu da ne postoji neka tajna veza između Pineapple Thief i Porcupine Tree. Naravno, isti inicijali, činjenica da u kradljivcima ananasa bubnjeve svira glavom i bradom Gavin Harrison, te na kraju, (moja osobna asocijacija) vokal Brucea Soordea neodoljivo na momente podsjeća na masterminda progresivne glazbe, Stevena Wilsona.

Zvuk akvarelne melanholije tako dobro oblikovan na prethodniku „It Leads to This“, ustvari, rekao bih njihov je trademark kojeg uporo i pamtljivo nose na leđima već 25 godina, uveliko je prisutan i na ovom nedavno objavljenom albumu, koji objektivno nema značajnog odmaka od prethodnika, ali je to po njihovom dobrom običaju dobro aranžiran, odsviran i otpjevan spektar ugodnih, toplih, ujedno i difuznih tonova, nanesenih „jednostavnim“ potezima „kistova“: nenametljive gitare koja je uvijek pod kontrolom, prepoznatljivi bas koji se ne upušta u nepotrebne avanture, majstorsko bubnjanje jednog zaista velemajstora zanata, te postavljanje klavijaturskog baršuna koji tako plemenito nadopunjuje cijelo glazbeno platno. Jednostavno rečeno ovaj zbir kompozicija nastavak je njihovog stilskog registra, sonorizacije i ritmičkog okvira u kojem nalazimo uravnoteženu dozu lirike i dramske napetosti.

Netko je zlobno primijetio da bi sadržaj ovog uratka mogao biti B strana prethodnika, stoga se ne primjećuje neki veliki odmak ili naznaka razvoja.

Osobno smatram da neko skretanje na nove staze u njihovom slučaju i nije prioritet, pitanje je žele li ovi vrsni glazbenici svjesno ići u rizik, tražeći drugačije stilske putove na kojima uvijek vreba kontaminacija. Ovako ostaju usidreni u sigurnim pozicijama i utočištu progresivnog rocka i ne mare za eventualnu glavobolju istraživanja novih horizonta. No, istovremeno moraju biti svjesni da takve pozicije mogu lako nestati, trebaju razmišljati da svojoj publici (i onoj drugoj) ipak moraju pružiti zanimljiviju kombinaciju „rođaka“ Radioheada i mnogo bolje verzije Coldplaya.

Mišljenje o novom materijalu moglo bi se sažeti kroz sljedeće riječi Brucea Soorda: „Svjesno smo odlučili smanjiti broj gitarskih dijelova i vokalnih harmonija. Namjerno smo postavili ta ograničenja jer smo u stvari rock bend, nas je 5 na pozornici, to je ono što bi trebali raditi i u studiju“.

Rezultat takvog seciranja nije umanjilo snagu ponuđenog materijala čije intezivno slušanje Bruceovog senzibilnog vokala koji podupire stvaranje zaista stvarnih emocija, uparenog sa cijelom instrumentalizacijom u kojoj treba istaknuti harmoničnu i discipliniranu ritam sekciju; nedvojbeno može slušatelja (koji nužno ne mora biti njihov fan) odvesti pred vrata objektivnog zadovoljstava.

Kompozicije ne teku linearno, vrludaju poput nestašnog potoka, istina je da nas ne odvlače na neka neočekivana mjesta, ali zbog vokala, i neforsiranih instrumentalnih linija koje u totalu stvaraju serafinsku atmosferu u ovom albumu treba uživati, unatoč notornoj činjenici da su Pineaplle Thief imali i bolje albume. Mišljenja sam da ova ekipa posjeduje elitnu sposobnost stvaranja odličnog materijala unatoč relativnom purističkom pristupu, činjenica je da su još uvijek sposobni napraviti svježi vanserijski materijal.

Kako danas zvuče Pineaplle Thief?

Rekao bih kao kompaktan bend svjestan svojih mogućnosti koji je još uvijek sposoban sve aktualne drame u ovom nesretnom svijetu sažeti u konkretno snažne, sasvim jasne pjesme koje uporno bježe od banalnosti.

I ne zaboravite, Pineaplle Thief dolaze u Zagreb 15.travnja 2027.

Do tada slobodno prošetajte kroz njihov bukvar, sigurno nećete pogriješiti.