Kada pijanist na scenu donese mirise i tišinu planinskih vrhova Kavkaza na kojima je odrastao, koncertni podij u sekundi mijenja svoju dimenziju. Upravo se to dogodilo u secesijskoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva, gdje nam je Anna Tsybuleva priredila večer o kojoj će se u glazbenim krugovima još dugo šaptati.
Ova pobjednica prestižnog natjecanja u Leedsu posjeduje rijedak dar: umjesto da vlada pozornicom agresivnim virtuoznostima, ona publiku blago poziva u svoj intimni svijet. Na Stančićevu povijesnom Pleyelu – instrumentu s dušom i patinom – njezin je dodir zvučao prozirno, mekano i zapanjujuće slojevito.
Schubertove pjesme u obradi Liszta te čuvena Wanderer fantazija u prvom dijelu večeri zvučale su kao napeta priča ispričana uz ognjište: bez nepotrebne patetike, ali s nevjerojatnom ritmičkom energijom. No pravi magični trik dogodio se u nastavku. Ravelove Igre vode doslovno su prelaskom njezinih prstiju po tipkama stvorile dojam zvučne iluzije dok je mračni i tehnički zastrašujući Gaspard de la nuit izvela s takvom elegancijom i kontrolom da se čitava čitaonica rasplinula u impresionističkom akvarelu.
Kao točka na “i” ove posebne večeri i odgovor na dugotrajni pljesak, Tsybuleva je za bis izvela Chopinov Nokturno u cis-molu (op. posth.). Bila je to savršeno odabrana odjava, sjetna, tiha i beskrajno suptilna interpretacija koja je u dvorani ostavila onaj rijetki osjećaj zraka koji treperi od nakupljenih emocija.
U sklopu Ciklusa Pleyel Svetislava Stančića, u organizaciji udruge Christoforium, dobili smo koncert koji nije bio samo tehničke prirode, nego čisto emotivno pročišćenje. Anna Tsybuleva pokazala je kako zvuči kada se vrhunsko umijeće stavi u službu čiste poezije.