Akustična čarolija Zabranjenog pušenja kao Neuštekani u Puli

U subotu je Pula dobila večer kakva se pamti dugo nakon što se ugase svjetla i dvorana isprazni. Zabranjeno pušenje trebalo je odsvirati svoj akustični program “Neuštekani” pod otvorenim nebom Malog rimskog kazališta, u ambijentu koji bi svojom poviješću i tim posebnim osjećajem starine sam po sebi dodao nešto ovom već intimnom konceptu. Ali vrijeme nije htjelo surađivati. Najava kiše i lošeg vremena natjerala je organizatore da u zadnji čas sve prebace u Istarsko narodno kazalište. I znate što? Ispalo je bolje nego što je itko mogao očekivati. Dvorana se napunila do zadnjeg mjesta, a ona zatvorena, gotovo prisna atmosfera kazališne sale pristajala je ovom konceptu možda i više nego što bi to učinio otvoreni prostor pod zvijezdama.

Zabranjeno pušenje kao Neuštekani u INK, Pula (foto: Marko Hajdarović)

Sejo Sexon je sljedeća dva i pol sata vodio publiku kroz cijelu povijest benda, i to na način koji je bio istovremeno nostalgičan i iznenađujuće svjež. Jer Neuštekani nisu samo “ista stvar, samo tiše i bez struje”. To je potpuno drugačiji način doživljavanja pjesama koje ljudi znaju napamet desetljećima. Prije gotovo svake numere Sejo bi zastao na trenutak i ispričao nešto, kako je pjesma nastala, tko ga je inspirirao, kakva se prava, životna priča krije iza pojedinog stiha. Govorio je o sarajevskim ulicama, o ljudima koje je sretao, o čudnim i katkad tragikomičnim situacijama koje su se godinama kasnije pretvorile u stihove što ih danas pjeva nekoliko generacija. Publika je te priče slušala jednako pažljivo kao i same pjesme, možda čak i pažljivije, pa je cijela večer više nalikovala dugom, iskrenom razgovoru s prijateljem nego klasičnom koncertu u pravom smislu riječi.

Program je otvoren s “Halid umjesto Halida”, odmah nakon čega je stigla “Hadžija il’ bos”. Publika je od prve minute znala da ovo neće biti obična parada hitova. Došle su na red i “Gospođa Senada” te “Amilina pjesma”, pjesme koje se rjeđe čuju na velikim, električnim koncertima, a baš su u ovom akustičnom izdanju zazvučale nekako jače, punije, kao da su čekale upravo ovakav format da pokažu svoju pravu težinu. “Arizona Dream” i “Pismo Elvisu” nastavili su u istom tonu, dok su “Bog vozi Mercedes” i “Dok čekaš sabah sa šejtanom” unijeli onu prepoznatljivu, pomalo melankoličnu notu koja je oduvijek bila zaštitni znak ovog benda.

Naravno, nije nedostajalo ni onih pjesama koje svi znaju napamet i čekaju ih od prve minute. “Počasna salva” i “Lijepa Alma” digle su dvoranu na noge, a “Boško i Admira” te “Sve po starom” podsjetile su, kao da uopće treba podsjećati, zašto Zabranjeno pušenje već više od četrdeset godina zauzima posve posebno mjesto u regionalnoj glazbenoj priči. Publika je jednako toplo prihvatila i obradu “Lutke sa naslovne strane”, a onda su stigle “Možeš imati moje tijelo”, “Fikreta u lošoj formi sam” i “Kažu mi da novog frajera imaš”, pjesme koje su izmamile poneki osmijeh i tihi smijeh po dvorani. Kod “Djevojčice kojima miriše koža” i “Javi mi” osjetio se onaj poseban trenutak tišine kad cijela dvorana sluša u dahu, a “Balada o Pišonji i Žugi” te neizostavna “Raju iz Sarajeva” zatvorile su taj dio večeri s pravom dozom nostalgije.

A onda su stigle “Takvim sjajem”, “Nema više”, “Laku noć stari” i “Dobro dvorište”, pjesme kod kojih se dvorana pomalo utišala i prepustila. Samo gitare, harmonika, violina, ritam sekcija, ništa više, a opet dovoljno da se osjeti svaka pojedina emocija u tekstu. Baš u tim trenucima najbolje se vidjelo zašto ovaj format toliko dobro funkcionira. Bez glasnih gitara i pojačala, u prvi plan izlaze riječi, melodija i taj poseban ton Sejinog glasa, a upravo tu, u toj ogoljenosti, pjesme djeluju najiskrenije. Publika je pjevala refren za refrenom, tiho isprva, a onda sve glasnije, kao da se cijela dvorana polako grijala za ono što slijedi.

Iako je koncert trajao više od dva i pol sata, nigdje se nije osjetio umor, ni kod benda ni kod publike. Vrijeme je prolazilo gotovo neprimjetno, ponajviše zahvaljujući onom vještom izmjenjivanju pjesama i priča koje su ih povezivale u jednu cjelinu, kao poglavlja jedne velike knjige. Publika nije bila samo promatrač te večeri. Ljudi su dovršavali stihove zajedno sa Sejom, nagrađivali svaku novu anegdotu spontanim smijehom i pljeskom, i cijelo se vrijeme osjećalo da je granica između pozornice i gledališta tanja nego inače.

Pravi vrhunac večeri, onaj trenutak koji će Puljani dugo pamtiti i o kojemu će pričati prijateljima koji nisu bili tamo, stigao je na bisu. Nakon “Karabaje” i neizostavnog “Yuga 45”, na pozornicu se neočekivano popela Epsa Luna Tonković. Zapjevala je “Bella Ciao”, tu poznatu talijansku antifašističku himnu, zajedno s bendom. Nakon toga, kao pravi zaključak cijele priče, stigla je “Kada dernek utihne”. Svjetla su se upalila, a publika je polako, gotovo nerado, krenula prema izlazu, kao da nitko zapravo nije bio spreman da večer završi.

Vani, ispred kazališta, čulo se ono što se obično čuje nakon zaista dobrog koncerta. Većina je hvalila atmosferu, priče, način na koji su stare, dobro poznate pjesme odjednom zazvučale drugačije i, usudili bismo se reći, bolje. Neki su govorili kako su upravo prisustvovali jednom od najposebnijih koncerata Zabranjenog pušenja u posljednje vrijeme, baš zato što su poznate pjesme dobile posve novo značenje kroz akustične aranžmane i Sejine priče. Bilo je, dakako, i onih koji su primijetili da im je nedostajao pokoji veliki hit iz bogatog kataloga benda. To je pomalo i neizbježno kod sastava koji iza sebe ima više od četrdeset godina karijere i desetke pjesama što su obilježile živote nekoliko generacija. Nemoguće je sastaviti setlistu koja će zadovoljiti baš svačiji ukus. Uostalom, “Neuštekani” nikada nisu bili zamišljeni kao parada najvećih hitova. Riječ je o drugačijem čitanju vlastitog repertoara, s naglaskom na pjesme koje u standardnim, električnim koncertnim okolnostima često ostanu malo u sjeni najpoznatijih uspješnica.

Iskreno, i ta reakcija publike nešto govori. Nakon više od četrdeset godina karijere ljudi i dalje žele više, i dalje se vraćaju, i dalje pjevaju svaku riječ, a bend očito ima čime to potkrijepiti iz koncerta u koncert. Ova pulska večer još jednom je pokazala da Neuštekani nisu neki marketinški trik ili puka nostalgična turneja nego stvarno prirodan, iskren nastavak priče jednog od najvažnijih bendova s ovih prostora. Dok se rock glazba danas prečesto svodi na buku, spektakl ili golu nostalgiju, Zabranjeno pušenje podsjeća da prava vrijednost dolazi iz priče, emocije i te posebne bliskosti s publikom koja se ne da lako glumiti. Istra je te večeri dobila još jedan dokaz da glazba, kad je iskrena i kad iza nje stoji stvarni život, ne treba struju ni veliki spektakl da bi ostavila dubok trag u ljudima koji su je došli poslušati.