Accept / Teutonic Titans 1976–2026

Iako mnogi to tako nisu doživjeli, prije svih fanovi koji ponosno ističu „No Udo, no Accept“, prvo izdanje Accepta s Markom Tornillom, „Blood of The Nation“ (2010.), bio je jedan sasvim fin, moderan heavy metal album.

Wolf Hoffmann, Peter Baltes, Herman Frank, Stefan Schwarzmann i Mark snimili su dvije godine iza još i zahvalan „Stalingrad“, što se baš i ne bi moglo kazati za „Blind Rage“ (2014). Nakon toga počelo je osipanje povratničke postave. Pa su naredna tri izdanja „The Rise of Chaos“ (2017.), „Too Mean To Die“ (2021.) i aktualni „Humanoid“ (2024.) bila više nešto kao reciklaža već recikliranoga, nego nešto što bi značajnije obilježilo karijeru jednog od najvećih heavy metal bendova u povijesti. 

Čiji su albumi prvog desetljeća diskografske karijere, poput „Restless & Wild“ (1982.), „Balls To The Wall“ (1983.) ili „Metal Heart“ (1985.) klasici i ‘must–have’ za svakog imalo ozbiljnog hevijanera svih generacijskih uzrasta unatrag četiri desetljeća. A pet desetljeća stabilnosti i najava završne faze karijere razlozi su objave ovog kompilacijskog izdanja, koje je okupilo 50–ak velikih, ili malo manje velikih, imena koja su obilježila metalnu i rock glazbu svih tih godina. I mnogih među njima koji još je i danas obilježavaju.

Podsjetimo da je Accept nastao u Solingenu na pepelu grupe Band X, aktualno ime dobio 1969., a posložio se 1976. godine. Koja je, eto, verificirana kao službena u kojoj je počelo jedno od najuspješnijih metal putovanja u povijesti. Uz aktualnog pjevača Tornilla, projekt predvodi gitarist Wolf Hoffmann, najznačajniji konstruktor zvuka ACCEPT-a i jedini originalni (i kontinuirani) član benda svih godina. I svih postava.

Njima se u 19 novih verzija više ili manje poznatih pjesama u ovom projektu pridružio veliki broj prijatelja. Među eminentnim imenima kao što su Rob Halford, Joe Lynn Turner, Tobias Forge, Kirk Hammett, Paul Gilbert, Chuck Billy, Gary Holt, David Ellefson, Tommy Aldridge, Hansi Kürsch ili Phil Anselmo zadovoljstvo je vidjeti (i čuti) i ono, također eminentno, našeg Dine Jelušića, koji se u „Metal Heart“ ponovno pokazao vokalom iz vrha metalnih događanja novoga doba. 

Nadalje, gledamo li (i slušamo) li set–listu, ovo bi prigodnije bilo nazvati „ACCEPT – Tribute to 80’s“, nego polustoljetni presjek, na što aludira „Teutonic Titans 1976–2026.“ No znamo li da je upravo to desetljeće ključno za heavy metal (i Accept), ovakav individualni odabir zapravo i ne iznenađuje. To je i razlog što se ovdje nije pronašao nijedan naslov s epskog debija „Accept“, objavljenog 1979. godine, ali i nijedan od 90-ih naovamo. 

Uz mitske pjesme s albuma 80-ih, svoje je mjesto pronašao i „Hellhammer“ s nevoljenog „Eat The Heat“ iz 1989. godine, snimljenog s Davidom Reeceom. Ostalo su manje–više pjesme koje su obilježile već spomenuto razdoblje ne samo ovih njemačkih velikana, nego i kompletne svjetske metal scene.

Naravno da one danas, moderno odsvirane, otpjevane i producirane, zvuče punije, osvježenije, sabijenije, nabijenije i nabrijanije i da će im ‘stara garda’ na nedostatku izvorne sirovosti najviše prigovoriti. No ne treba to tako gledati. Ipak su ovo danas bitno drugačija vremena nego ona s kojima se uz Accept formiravao glazbeni ukus. Kolosalne su to pjesme i moderan zvuk nikako ne može naštetiti njihovoj naravnoj nadarenosti. Dapače, u svaku od njih udahnuo je svježinu, usadio punoću i vitalnost i ‘upucao’ energiju, a gostujući glazbenici i značajan osobni pečat. 

Dopadljivije izvedbe su one Tobiasa Forgea u pjesmi „Save Us”, koju bi mlađi fanovi mogli povezati i s Ghost–om, Hansi Kürsch  je maestralno otpjevao „Losers and Winners“, a Phil Anselmo, Kirk Hammett i Mikkey Dee speed–metal spomeniku „Fast As A Shark” ugradili dodatnu rezolutnost. Isto tako, kombinacija ‘vokala s potpisom’ Roba Halforda i slojevitih gitarskih linija Matthiasa Jabsa u „Balls to the Wall” donijela joj je novu poletnost.

Dopadalo se nekome ovo izdanje/projekt ili ne, treba mu odati počast. I to ne samo polustoljetnu. Prije svega zbog (glazbenog) sadržaja, potom zbog ambicioznosti, a u konačnici i zbog impresivne ekipe glazbenika koju je okupio. 

A pjesme, one same za sebe govore dovoljno. Njih da netko i želi pokvariti, neće mu to uspjeti. A to ionako nitko ne želi. Što se (i) po ovom izdanju može zaključiti.