Kako te samo pogled na omotnicu može odvući u krivom smjeru, u inicijalnu nezainteresiranost, tvoreći pri tome krivu predožbu o već viđenom sadržaju, da bi te detaljan pogled na zastupljene instrumente vratio na „pravi“ put. Dakle: grand piano, crkvene i Hammond orgulje, ARP, minimoog, fretless bas, mellotron, harpsicord, cello, flauta, duduk, bassoon, bubnjevi, el.gitara; nedvojbene su markacije koje makar nominalno obećavaju uzbudljivu glazbenu avanturu.
Odmah na početku treba istaknuti da se radi isključivo o instrumentalnom albumu, mjestu sudara, bolje rečeno mjestu stvaranja alkemijskog lonca u kojem se ravnopravno kuhaju razni glazbeni sastojci, u kojem egzistira nedvojbena evokacija na klasične romantične glazbene forme, pomiješane s glazbenim utjecajima prog rocka 70-tih i 80-tih godina i suvremenog neoprog trenda uz neosporne elemente simfo rocka.
Album nam dolazi iz Norveške, te je u potpunosti atmosferski sušta suprotnost mračim, hladnim ili ezoterijskim iskazivanjima skandinavskih mitologija oblikovanih kroz mješavinu starih glazbenih tradicija i suvremenog artizma. Svaku notu ovog , rekao bih neobičnog, ali hrabrog iskaza potpisuje kompozitor Kay Olsen.
Društvo mu prave : Jonas Reingold (bas-vjerni član Stevea Hacketta, The Flower Kings), Mattias Ollson (klavijature-član White Willow, Anglagârd), Andreas Sjøen (bubnjevi-član Umpfela) uz brojne gostujuće glazbenike. Okupljeni oko glazbenog okruglog stola, pojedinačno i skupno stvorili su uradak vrijedan pažnje koji bi objektivno trebao na svojim plećima nositi pozitivno breme.
Album posjeduje strukturu klasičnog obrasca, suite, te po mom skromnom mišljenju dobrano naslanja na autorovu sklonost prema sličnim pokušajima iz glazbene prošlosti („Five Bridges Suite“, „Six Wives of Henry the VIII“) , te na autorovo poštivanje rada Keith Emersona, Vangelisa, Tonyja Banksa, Ricka Wakemana.
Može se postaviti pitanje može li ovaj pokušaj biti vulgaran?
Apsolutno ne iz razloga što je u njega uloženo mnogo krvi, znoja i suza, a oni poslovično donose pozitivne odjeke. Za napomenuti je da materijal posjeduje harmonije i zanimljive fraze
Pomanjkanje vokala koji uobičajeno na sebe usmjerava sva svjetla reflektora u ovom je slučaju upražnjeno, ujedno i nije nužno, te su ta neizbježna svjetla ravnopravno raspoređena na odličnu instrumentalnu egzekuciju koja otkriva sve vrline pojedinih glazbenika koji se ponekad zaista nonšalantno, ali impresivno „poigravaju“ sa svojim instrumentima kroz danu im slobodu i strukturu ovog albuma. Njihova bol, ujedno i sreća ugrađeni su u svaku notu oblikovanu kroz postojanu timsku usklađenost, kao i u odličnim solažama. A krajnji rezultat je apsolutno postignut glazbeni integritet na kojeg Kay Olsen može biti ponosan jer sam siguran da je ovim uratkom ostvario svoj unutarnji mir.
Popis pjesama:
