Barbra Streisand / The Secret of Life: Partners, Volume Two

Kada si zvijezda koja jarko sjaji kao Barbra Streisand onda ti, barem s pozicije nekog tamo ljubitelja glazbe u Hrvatskoj, nije teško okupiti zvjezdani tim glazbenika kako bi snimila album. Više od pola stoljeća iznimno uspješnog postojanja na glazbenoj i inoj sceni nagomilalo je velik krug poznanika, poštovatelja i prijatelja pa se čini da i objava ovakvog albuma ne iziskuje neki poseban trud, već, da se izrazim na način na koji će oni koji su stvarali i koji će konzumirati ovaj album, dići slušalicu telefona, pogledati u telefonski imenik pun imena koja su zadužila i zadužuju glazbu i odabrati one s kojima bi snimila album. Barbra je tako sa svoje 83 godine i 65 godina od objave svog albuma prvijenca, na tržište plasirala novi album dueta, okupivši sijaset zvjezdane ekipe, od mladosti do iskustva, od onih koji se dokazuju do onih koji su to odavno prestali činiti.

Ne znam trebaju li ovakvi albumi “kritiku”. Pitam se snimaju li osobe kao Barbra u ovoj životnoj dobi albume za ljestvice, za to da se svide kritici, da se vrte na radiu ili to rade sebi za “dušu”? Dakako da umjetniku imponira kada se njegov rad cijeni, kada se o njemu piše i priča u, ako ne već u superlativima, onda barem u pozitivnom tonu. No, mišljenja sam, kako je to tek nešto sporedno, kako se ovakav album snima ipak za sebe i sebi uzak krug ljudi, a okupljanje imena s A liste glazbenika (bili oni na toj listi trenutno ili u nekom prijašnjem vremenu) može imati mnogo razloga. Kao, primjerice, približavanje mlađoj publici kroz gostovanja s Arianom Grande (a i nije ona više tako “mlado” ime) i Laufey (ona već je), odavanje počasti nekim starim prijateljstvima i poznanstvima (James Taylor, Paul McCartney, Bob Dylan,..), ali i novim (Sam Smith, Hozier). I upravo je interesantan način na koji je nastao duet s potonje navedenim u zagradi. Naime, Barbra je, vozeći se u automobilu na radiu čula Hoziera i zaljubila se u njegov glas te je poželjela upravo njega da s njom otpjeva duet na ovom albumu. Zamišljeno – učinjeno. Album otvara baš njihov duet u svevremenskoj “The First Time Ever I saw Your Face”.

Album, uz uobičajen poprati tekst o značaju glavnog protagoniste albuma, možda kojom crticom iz života, anegdotom, nudi i priče o pjesmama i iza pjesama, baš kao što je ova gore spomenuta. Nisu to dugi i zamorni tekstovi već kratke crtice od po nekoliko rečenica, dovoljne da vas uvedu u pjesmu i ostave dovoljno vremena da joj se prepustite.

Album je onakav kakav bi se očekivalo da Streisandova snimi i upravo iz tog razloga me kopka kako uopće ovakvo studijsko izdanje ocijeniti? Dobro ili loše? Ako ne volite sladunjave balade, nećete biti opčinjeni, ali objektivno gledajući ovaj album nema loših strana. Gosti su sjajni, produkcija je učinjena besprijekorno, aranžmani to prate u rasponu od minimalistike do raskoši, a okupljeni glazbenici (ne miješati s gostima vokalistima) su zaista krema, pa se tako Lelanda Sklara komotno mogli navesti kao gostujuću zvijezdu.

Podvučemo li crtu možemo samo zaključiti kako je riječ o vrlo dobrom uratku koji ne pati od velikih mana, generalno će ciljanoj publici sjesti odlično, štovatelji Streisandove naći će se u njemu, a brojni gosti će biti tek šlag na torti. Neki drugi će naći sebi dovoljno čvrste argumente kako bi se nabavili ovaj album “zato što je na njemu Dylan”, i to je sasvim legitimno. Dok god se sluša dobra glazba i ne treba imati opravdanje zašto se poseže za njom. Ovaj album je zaista dobar, sladunjav, ali dobar, baš onako Stresandovski.