U stara dobra vremena, postojala je glazbena štampa. A postojali su i dućani u kojima ste kupovali ploče, CD-je, kazete i svašta nešto što je s glazbom imalo veze. Pa su onda ti dućani javljali koliko su čega prodali, a štampa je objavljivala top liste. Nekakve top liste postoje i danas, ali, da vam budem iskren, nisam siguran da one oslikavaju stvarno stanje slušanosti u pojedinim sredinama. Vjerojatno „big data“ omogućuje svakakve izvještaje, ali ja, eto nisam naišao na neke pouzdane koji bi obuhvatili prodaju fizičkih medija i streamove, pa sve to nekako pametno prezentirali.
A sve to govorim zato, jer su, navodno, Biffy Clyro, bend za kojeg smo u našim krajevima jedva čuli, ogromna atrakcija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Okej, okej…glazba kakvu oni stvaraju i nije baš nešto što ja slušam, pa u ovom (na sve moguće načine podijeljenom) Svijetu, informacije o njima teku nekim kanalima u koje ja ne zavirujem. To je sasvim moguće.
Kako bilo, u jednom trenutku se moj svijet dodirnuo s tim drugim svijetom u kojem su Biffy Clyro velike face. Bilo je to prije 15ak godina, kad sam na nekom radiju čuo „Many Of Horror“. Hvalabogudragom na Shazamu jer ne bih nikad rekonstruirao kako se njihovo ime zapisuje da sam ga samo čuo od radijskog deejaya. Enivejz, ta mi je pjesma ušla u uho k’o neka krtica pod travnjak i razvalila me, pa je postala instant favorit i gotovo svakodnevni gost na mojoj playlisti za opuštanje. To ne čudi, jer je riječ o jednoj njonjavoj baladi sa himničnim tendencijama, a dobro (hahahaha) je poznata moja sklonost svakojakoj p***astoj glazbi.
No, kad sam krenuo slušat neke druge uratke ovih Škota, nemalo sam se iznenadio jer tu i nije bilo baš puno toga za mene. Zapravo, u mom svemiru, oni bi trebali biti najveće ljige od svih ljiga, jer što misliti o bendu koji kažu da su im uzori i Nirvana i Guns ‘n’ Roses? Ako si živio Nirvanu (a ja jesam), onda sve što ima ikakve dodirne točke s ovim drugima (čije ime više neću ni spominjati) predstavlja sve što ne valja u ovome Svijetu. Međutim, nekim čudom, i iz meni neobjašnjivih razloga, Biffy Clyro su mi baš simpatični. Oni meni dođu k’o neki Backstreet Boys na steroidima. Evo, poslušajte „A Thousand And One“ s novog albuma Futique. Šta ne da su isti? Ljubavni pjesmuljak prvoloptaškog teksta i himničnog refrena otpjevanog u suglasju sa standardnim frazama (tralala…“but I never said sorry“…tralalala) kakve ima manje-više svaki boy band koji drži do sebe. A to nije jedina takva na albumu.
No, imaju oni i drugu stranu. Recimo, „Hunting Season“ je žestoka, prava stadionska „rokerica“. A ima i još nekoliko takvih. Pa onda ima i nekoliko nekakvih (ajmo ih nazvati) prog-rock stvari. Oni imaju svašta nešto na repertoaru što taman pokriva sva tržišta – mlade nabildane p***eke, naivne srednjoškolke, kvazirokere svih vrsta, domaćice i ekipu iz lokalnog puba – pravi pravcati crowdpleaseri. Zapravo, Biffy Clyro su obični populisti kakve bi svaki „pravi“ roker („indiejance“ da i ne spominjem) trebao mrziti. A opet, meni su iz nekog razloga, kako rekoh, nevjerojatno simpatični.
Jest, njihova glazba je produkcijski prepeglana, ali mi zvuči i potpuno iskreno. Pjesme su im plitke, ali su i pitke – ne može se reći da je ijedna od njih baš loša. Na koncu, pjesma kao što je „Many Of Horror“ ne može se omaknuti nekome tko nema talenta.
Zato, ako ste mladi i imate tulum koji baš nije zaživio, pustite nešto s ove ploče. Jamčim vam da će svi poskakati na noge i (ako već ne barataju Shazamom) pitati vas „Koji su ti ovi?“. Kad već Biffy Clyro mogu bestidno zarađivati na „jeftinim forama“, možda se i vi, kao DJ-evi nekad, malo okoristite.
Popis pjesama:
