Jako sam volio Sinišu Šveca. Bio je sa mnom od prvih dana mog upoznavanja sa čudima glazbe koja se vrtila jednoj jedinoj i neponovljivoj Stojedinici. Sada, post festum, mi je sve jasno, ali u jednom trenutku sam mu malo zamjerio što je, puštajući glazbu na Yammatu (tada mi se činilo) zaglavio u posvemašnjoj nostalgiji i puštao jedino i isključivo hitove osamdesetih. Na žalost, danas ga potpuno razumijem.
A zašto sam se dragog Šveca sjetio? Eh, pa prije nekog vremena, dok sam se vozio na posao (ili s posla, vrag će ga znati), pustio je je pjesmu „Zemlja“. I pomislih ja: „Kakva je to super stvar! Nema više takvih danas…“. Pa sam se onda i prisjetio priče o obnovi Boe i promjeni imena u Boa II koju sam, vjerojatno vozeći se na posao (ili s posla, tko bi se toga sad sjetio?), također od Šveca čuo prije „x godina“. Zapravo, stvar je malo komplicirana za objasniti, pa recimo samo da je Mladen Puljiz okupio bend bez ostalih članova originalne postave, pa nije smio koristiti ime Boa.
Švec je bio nešto stariji od mene…nekih 4-5 godina. Taman toliko da mu sve ono dobro što se događalo u glazbi ovih prostora ne promakne. A događalo se dosta toga. Novi val, post-punk, electro-pop…svi, tada moderni trendovi u glazbi imali su i svoje predstavnike u našim krajevima, pa unatoč „mraku“, nismo nimalo zaostajali za bilo kojom nacionalnom diskografijom. Da, dobro ste pročitali…“bilo kojom“. To uključuje i britansku i njemačku i talijansku i američku i sve ostale. Naši su se dečki i cure mogli kvalitativno nositi s bilo kime. „Juga“ je bila veliko tržište i od glazbe se moglo živjeti na ovim prostorima. No, da se vratim na temu…početkom 80ih bio sam još malo premlad i pre neiskusan da bih „ulovio“ neke od ozbiljnijih bendova i shvatio njihovu poeziju. Švec, naravno, nije, pa je među svoje favorite uvijek ubrajao i Bou. Boa je, naime, debitirala 1981. godine istoimenim albumom, a vodeća pjesma „Milion“, kako god bila intrigantna, nije mi sjela. Par godina kasnije, ja sam otkačio na EKV. Naime, došlo je moje vrijeme i poklopilo se sa zvukom koji mi je pasao. A to vam govorim zato što bi, da sam bio malko stariji, vjerojatno otkačio na Bou. Danas, kada slušam te stare stvari, čini mi se da je riječ o dva benda koji su imali istu „težinu“ – za one koji su rođeni recimo 64.-te, Boa je ono što je EKV bila nama koji smo rođeni…ahem…68-e. Savršen generacijski bend. Za mene, problem sa Boom je bio u tome što su oni nakon trećeg albuma Govor Tijela iz 1983. i najvećeg hita „Tako Lijepa“, nestali sa scene i vratili se tek 1990., kada je onaj pravi val, velikim dijelom i zbog političkog i ekonomskog jada u koji smo svi utonuli – zamro.
Ali, ono što je Boa prezentirala je bio vrhunski power pop koji se tih godina zvao neoromantizam, vjerojatno zbog toga što su ti bendovi, nakon godina čupavaca i pankera, činili pristojno odjeveni dečkići i cure. Duran Duran i mnoštvo sličnih bendova ja tada kraljevalo na sceni, ali među njima je bilo i onih koji nisu bili isključivo orijentirani na komercijalni uspjeh. I dan danas, kao najbolji primjer kvalitetne i sofisticirane „neoromantičarske“ glazbe ističu se Japan Davida Sylviana, s kojim Boa dijeli mnoge sličnosti. Najuočljivija je vanserijska svirka basista Damira Košpića, ali jasno je da su oba benda bila dobro upućena u prog rock, ali i artizam Bowieja i fantastičnu ritmičnost Talking Headsa koje nabrajaju kao svoje uzore.
A temelje Boe su, prije svega, činili autorski dvojac Mladen Puljiz (glazba) i Slavko Remenarić (tekst), kreativni duo koji je bio u stanju osmisliti cijelu hrpu hitova, ali i mijenjati se kroz vrijeme, a što je kvaliteta koju posjeduje samo neki. Tako se Boa vratila 1990., sa više funky zvukom, natruhe kojeg su se čule i na prethodnom, spomenutom Govoru Tijela.
Nisam nikada bio na koncertu Boe, pa sam za pripremu pronašao na YouTubeu snimke s koncerta u maloj dvorani Doma sportova iz 1983. Mogu vam reći da sam se ugodno iznenadio kvalitetom svirke, a i snimke. Svakako preporučam pogledati, ako zbog ničeg drugog da dobijete dojam o veličini i snazi benda.
Ne vjerujem da bi me tada starci pustili na taj koncert, ali da imam vremeplov, ovo bi bila jedna od mojih planiranih postaja. Sjajno je to izgledalo – bend na vrhuncu snage i inspiracije, a publika – jednom riječju – gori.
No, nismo ovdje da pričamo o (dalekoj) prošlosti. Zahvaljujući MENARTu, dobili smo na recenziju ovogodišnji live album benda koji se sad zove Boa II, snimljen prošle godine, tijekom koncerta u šibenskom klubu Azimut.
Kako piše Mladen Puljiz na unutarnjem omotu ploče, koncertu je nazočila uglavnom mlađa publika, oni koji u vrijeme dok je originalna Boa „harala“ pozornicama širom bivše države nisu bili ni „u planu“. I to je prva loša vijest. Naime, dok se izvode neprikosnoveni vintage hitovi, čuje se žamor publike koja prati koncert manje-više nezainteresirano. A to me je posebno zasmetalo na pjesmi „Zemlja“ jer je riječ o doista sjajnom komadu glazbene prošlosti i „za tri koplja“ najboljoj pjesmi koja je svojedobno izdana na ratnoj kompilaciji „Rock Za Hrvatsku“.
Druga loša vijest je da je cijeli koncept nastupa orijentiran na onaj kasniji, funky zvuk benda, a i repertoar je uglavnom „post“ 1990. Pri tome moram napomenuti da je ovdje riječ o vinilu sa 8 pjesama, dok na streaming platformama možete naći verziju sa 13 pjesama, pa na streamingu možete naći i ranije uratke kao što su „Stol“ i „Jer Ljubav Je“. Iako je Boa bila dobra i u tom žanru – dovoljno je poslušati suradnje s Dinom Dvornikom i Josipom Lisac – po meni, ipak je važniji njihov rad s početka 80.-ih. No, to može biti i stvar osobnih preferencija.
Posljedica tog odabira jest da nema one sjajne minimalističke gitare i nevjerojatnog, frenetičnog basa koji su oduševljavali rane poklonike, već je sada zvuk gitare više eksponiran, nauštrb klavijatura. No, to nije novost i Boa je to radila na svojim reizdanjima i ranije. Jasno mi je da zvuk sintesajzera nakon osamdesetih više nije bio „sexy“, ali ako si tim zvukom ostvario uspjeh, potpuno mi se čini besmislenim to mijenjati. Zamislite da Depeche Mode ponovo izda svoje radove u…štajaznam…hard rock verziji. Meni se takva ideja čini bedastom. No…
Ali, ima i dobrih vijesti. Najvažnije je da Mladena još uvijek služi glas i da je koncert odradio bez uočljivih teškoća. Osim toga, bend je doista dobar s instrumentima, a i back vokali su na razini. Sveukupno, svirka je stvarno dobra, sa nekoliko zanimljivih solaža. Novije pjesme „Lacrima“ i „Absentia“ su stvarno OK, premda ova druga malo podsjeća na nešto što bi radio Gibonni. No, Mladen je vrlo sposoban skladatelj, a i tekstovi su mu neloši, pa je ukupan dojam pozitivan.
Tehnički je snimka odrađena korektno i nisam primijetio nikakvih kikseva. No, kako rekoh gore, mlaka reakcija publike i raspored pjesama na ploči su (vjerojatno) uvjetovali da su snimke rezane, pa nema onoga huka među pjesmama, a i komunikacija s publikom je negdje nespretno izrezana.
Omot albuma me nije baš impresionirao – moglo se tu s malo dizajnerskih intervencija napraviti puno više. Glazba je otisnuta na fluorescentno zelenom vinilu, a to nije baš boja koju bih povezao s glazbom Boe II, a da vam budem iskren, cijeli taj trend farbanja vinila mi nije jasan. No, to je za neku drugu priču.
Kad se sve zbroji i oduzme, nakon ovog iskustva, zasigurno bih otišao na koncert. Ne znam kakav je dogovor (ili presuda?) između Mladena i bivših članova oko prava na korištenje materijala, ali Boa II ima sasvim dovoljno sjajnog materijala da vas dobro zabavi i potakne ugodno, nostalgično putovanje u prošlost. Glede ploče…ako je svrha ovog izdanja da privuče publiku – kako onu stariju koja se sjeća ranih dana, tako i noviju koja bi mogla otkriti nešto za sebe – cilj je postignut.
