Miriiam / Alright

Sa svojim drugim studijskim albumom, mlada zagrebačka kantautorica Miriiam prije svega je pobijedila stereotipe što su se lijepili uz njezin naoko krhki, milozvučni izričaj fino krojen na srastanjima jazza i pop stilizacija. Stereotipe što su sami sebe zazivali još od nastupnog EP-ja “Heavyless” (objavljenim 2018. još uvijek bez onog i “viška” u imenu), a onda i preko prve dužesvirajuće zbirke, “Call Me Up” iz 2021., odnosno, glazbe sastavljene u onim suzvučjima gdje se u zadimljenom malom prostoru s otvorenim kartama suočavaju jazz i folk, blues i pop, profinjenost i jednostavnost. Miriiamin hladno-topli vokal koji kao da se ne trudi dovoljno (ili ne osjeća potrebu za tim) dodatno je podržavao dojam da je u pitanju vrlo pismen, ali nedovoljno profiliran i uistinu svjež glazbeni izričaj, čak i kad je album prvijenac nakon više slušanja pokazao mnogo više od tih brzopoteznih dojmova…

I tu nastupa njezin novi album, na kojem je uistinu sve alright, na kojem je napokon sve leglo na pravi način na svoje mjesto. Nižući pjesme na istoj skalinadi koja zaziva imena od legendarne Joni Mitchell do naše sjajne Irene Žilić, ali s izraženijim osjećajem za stilsku dinamiku, uz vrlo vrijedne doprinose Tonija Tkaleca i Edvina Đerahovića i osjetnu lakoću muziciranja, Mirjam Vukašin (kako glasi Miriiamino puno ime) na “Alright” praktički briljira – eto, u toj je mjeri osjetan pomak, tim više što se on ne čini revolucionarnim, koliko posve prirodnim. Toliko da čini sve ono što je Miriiam snimala ranije realno boljim nego što se na prvu činilo. A nije se činilo loše koliko naprosto… suzdržano, neoslobođeno.

Prije svega, tu je atmosfera koju “Alright” naznačuje od samoga početka, s jazzerski tihom, pa sve zagrijanijom “Feather”, da bi zatim, pjesmu po pjesmu rastao taj ugođaj ranovečernjeg zadimljenog interijera u kojem se baš ovakva glazba lijepi za zidove i postaje dio inventara. Miriiamin vokal, iako je zapravo isti, samo mrvicu manje mlad, odmah zvuči sigurnije nego ikad, posve srastao s razvijenim soundscapeom. Svi začini koje će album dodavati sastojak po sastojak, od maznijih grančica rocka s kojih se posložila naslovna pjesma i, primjerice, “When in My Car”, preko natruha countryja u “Screen” i “Portobelle Market”, odnosno, americane u “Thirteen”, do daška egzotike u “One Cold” i radio-friendly kulerštine poput “Mom Knows Best”, cijeloj zbirci daju fino zaokruženje, jasno oblikujući nešto poput kratkog koncertnog repertoara. Album je to koji ćete s užitkom slušati baš zato što se ne trudi biti vam “baš cool” ili profinjen ( a baš to jest) i koji zvuči poput najuspješnije stilske vježbe. A sve to jest i tako zvuči jer mu je potpisnica sigurna u ono što radi, svjesna svih zamki koje ovakva poetika krije.

Nagrađujući ponovljena slušanja, “Alright” je sjajan pop album koji je indie samo zato što smo pod tom širokom pop-etiketom navikli na konfekciju i, da nikome ne lažemo, uglazbljeno smeće. Album kojem, u krajnjoj liniji, bilo kakva žanrovska naljepnica nije ni potrebna, baš kao što se njegova potpisnica time očito ne opterećuje, koliko god vješto – i sve vještije – baratala svim tim žanrovskim formama. Album koji se u lakoći i nepretencioznosti svoga sadržaja još većom lakoćom promiče u vrsnu, posve zrelu glazbenu zbirku kojoj možemo s nestrpljenjem čekati nastavke.