Savršeni marginalci / Siempre Marginal

Odmah trebam biti iskren prema sebi: ovaj album mi je teško slušati potpuno neutralno. Kontekst je previše glasan. Tri od četiri člana benda desetljećima su gradila jednu od najprepoznatljivijih punk scena u regiji koja i meni ima određene uspomene, a Hrvoje Krmpotić Krmpa duže od trideset godina drži mikrofon u Deafness by Noise, jednom od rijetkih domaćih hardcore bendova koji je zaradio poštovanje i daleko izvan Hrvatske. Ta kombinacija ne znači automatski uspjeh, ali znači da ti momci znaju što rade. I na ovom albumu to se osjeti od prve do zadnje pjesme.

Najavni singl “Ai Ai Ai” izazvao je, potpuno razumljivo,  podijeljene reakcije. Bend se profilira pod krilaticom „mi sviramo punk“ i čekam taj punk udarac, a onda dobijem ska ritam, brass sekciju i gotovo plesna raizgranost.  A u tome i jest poanta i možda je zato baš to bio njihov prvi singl. “Ai Ai Ai” nije stilska pogreška već to je namjerna provokacija, deklaracija da Savršeni marginalci neće biti kopija ničega, pa ni samih sebe. 

Sam naslov je genijalan u svojoj jednostavnosti. Klasično punk “Oi Oi Oi” skandiranje transformirano u “Ai Ai Ai”. Tu je odmah sav njihov humor: uzeti nešto arhetipski punkâško i izvrnuti ga kroz suvremenu paranoju. Tema koja se ispituje čovjekov odnos prema umjetnoj inteligenciji i pitanje tko koga na kraju služi dolazi s onom vrstom ironije koja oštrinu skriva iza smijeha. To je stara punk manira, ali s novim oruđem.

Album otvara pjesma “Basta Estrada” koja razbija svaku eventualnu sumnju i vraća bend na tvrdi teren koji vlada ostatkom albuma. Rifovi su direktni, refren traži kolektivno pjevanje, a uigranost između članova daje do znanja da iza ovih pjesama ne stoji jedan autor koji vuče ostale već da je sve zajednička tvorevina i to se čuje kao kohezija, ne kao kompromis. To se očituje i autorstvu svih (ili gotov svih pjesama) gdje tekstove i glazbu zajednički potpisuju sva četvorica.

“Fakof luzeri” publika već poznaje, ali na albumu dobiva pravi kontekst. Ova kratka, ironična i nemilosrdna numera koja secira suvremene iluzije i idealno opisuje autorski rukopis cijelog izdanja: humor koji nikad ne klizne u jeftinost, a ljutnja koja nikad ne postane poza. Negdje tu odzvanjaju sjene Toy Dolls i britanskog street punka, ali sve prolazi kroz filter jednog sasvim specifičnog lokalnog mentaliteta i generacijske lucidnosti koja nosi i određeni umor, ali nikad rezignaciju. U narednim pjesmama “Made In China” i “Drop The Bomb!” pojavljuju se trenuci u kojima Krmpotićev vokal preuzima priču u potpunosti. Njegova interpretacija nije melodična u klasičnom smislu već je sirova i to daje pjesmama fizičku težinu. U “Drop The Bomb!” posebno dolazi do izražaja bas vokal Adalberta Turnera Jucija, koji pjesmi daje gotovo orkestralnu dubinu, nešto između himne i zavjese.

“Beno Gange” i “R.A.F.-O” srž su albuma u svom najčišćem obliku. Zvuče dovoljno vremenski netaknutim da bi mogle potjecati s nekog kaseta iz kasnih osamdesetih, ali produkcija Jason Livermora i Paula Logusa ne dopušta nostalgičnom šumu da ih zamaglio. Zvuk je čist i jak bez gubitka sirovosti.  “Spejs Kauboj” donosi najzanimljiviji zvučni odmak. Truba Maria Lončara, solo gitara Ivana Havidića i ženski vokal Lare Antić Prskalo otvaraju prostor koji nadilazi definiciju klasičnog punka,  i pokazuju da se bend zaista može kretati izvan vlastite zone komfora.

Možda jedan od vrhunaca na albumu, barem za mene, skriva se u “Rođen neprilagođen”. Naslov govori sve, ali glazba kaže i više. Gajde Zvjezdana Levingera i klavir Hrvoja Prskala unose tradicijski element koji ne djeluje kao ukras već kao nešto organski. Ta napetost između arhaičnog i suvremenog, čini od ove pjesme nešto bliže manifestu nego pjesmom u uobičajenom smislu i to je manifest koji ne drži predavanja.

Osobno me razveselilo kada sam vidio da se nalazi i obrada Matoševe “Utjehe kose”. To je riskantna odluka kakvu si smiju priuštiti samo bendovi koji znaju gdje stoje. Hammond orgulje Branka Glavana daju joj dostojanstvo koje izvorni materijal zahtijeva, a interpretacija nikad ne zapada u patetiku ni u parodiju. To je rijetka stvar poštovanje prema tradiciji koje ne guši vlastiti glas.

Album zatvara “Or Mario, Or Marija?” s violinom Marka Firsta i pratećim vokalima Kristine Tine Kresnik. Refren je širok, zarazan i koncertno namijenjen, jedna od onih završnica koje na živoj pozornici pretvaraju dvoranu u jedno grkljanje. Bend tu izlazi najdalje od vlastitog polazišta, ali ne izgubi se u tom izlasku.

Kroz cijelo izdanje vlada jedan osjećaj koji nije lako opisati, a nije ni samorazumljiv: glad. Ne nostalgija, ne rutina, ne sigurno sviranje na kartu prošlih zasluga, nego konkretna potreba za dokazivanjem koja tjera muzičare da sviraju iznad vlastite razine udobnosti. Tekstualna dimenzija prati tu energiju bez dociranja. Teme su suvremene i gorke, ali ironija i sarkazam funkcioniraju kao zaštitni sloj koji čuva misao od pretjerane ozbiljnosti.

Siempre Marginal nije album bez mane. Ali autentičan je, živ i uvjerljiv a to su, u ovom trenutku i na ovoj sceni, daleko rjeđe kvalitete od tehničke besprijekornosti. 

I za kraj, veselim se trenutku kada će album moći zavrtjeti na 33 okretaja na vinilu i da se osjeti svo bogatstvo zvuka.