Seine / Vreva

Morao sam provjeriti kad sam se zadnji put ozbiljnije (dakle, pritom i pišući) pozabavio glazbom sada već dugovječnog zagrebačkog sastava Seine, proizašlog još iz najranije kreativne faze u alternativnim krugovima formiranog glazbenika Ivana Ščapeca. Naime, svjestan sam da mi je negdje usput promaknuo put kojim je taj multi-task kreativac nastavio svoje djelovanje po objavi albuma “Sno sna”, kojim je pak, nakon iskustva s hvaljenim bendom Vlasta Popić, revitalizirao svoj školski akustični projekt. Slušajući njegov najnoviji album – već četvrti pod naljepnicom Seine – “Vreva”, a potom i čitajući vlastite retke o spomenutom “Snu sna”, dojma sam da se mnogo toga i istodobno zapravo vrlo malo promijenilo…

Jer ni nakon novog mu albuma, nema nimalo sumnje da je Ščapec glazbenik koji sebe niti vidi niti može podnijeti u mirn(ij)oj luci, u bilo kakvoj (žanrovskoj) ladici u kojoj bi se mogao čak i dobro osjećati. Istodobno, polako se, možda čak i baš zbog te stalne potrebe za otkrivanjem novih staza kojima bi nastavio svoj autorski put, podebljava sumnja u mogućnost nadilaženja te njegove stalne razine kvalitetnog potencijala. “Vreva”, naime, ide dalje, najavljeno off-projektima litl itali i Eine (kao nebendovska inkarnacija samih Seine), pa i teksturama prethodnika “Naizust”, dublje (i brže) u područje sintetike, uvodeći nas odmah na početku u svojevrsni loop, u uvodnoj “Iskri” nas odgurujući od osjećaja do misli i natrag. Seine time postižu učinak usisavanja slušatelja u taj svoj karakteristični, gusti koliko i – pomalo paradoksalno – pitki soundscape, no istodobno, možda i zbog tog karakterističnog nježnog vokala, ali prije svega zbog srednjoškolske lirike, ne uspijevaju ponuditi ništa autentičnije od pukog poligona…

Poligona koji ipak, kako sam već natuknuo, glazbeno sasvim fino funkcionira, donoseći vrlo fine synthovima i zaraznim, hipnotičnim ritmovima bogate glazbene premaze, osobito na potezu od “Roja” do “Gori 2” (svojevrsnog nastavka istoimene pjesme s Eineovog EP-ja “Podočnjaci”). Ščapec i pobočnici mu u glazbenoj misiji, Vatroslav Živković i Dimitrij Petrović, uspjeli su, dakle, sastaviti puzzle čiji komadići djeluju kao da su mogli biti i drukčije poslagani a da opet ponude neku vrstu slike. Jer slika “Vreve” fragmentirana je kajdanka koja više govori o unutarnjem svijetu svoga autora nego o bilo kakvoj šire društvenoj stvarnosti. “Nije krađa nego zastara, nije plagijat nego magija, nije rukom nego prstima” (“Plagijat”), stihovi su preko kojih ćete lako povući paralele s društvom u kojem živimo, ali koji još bolje funkciniraju kad ih se iščitava – zajedno s njihovom glazbenom armaturom – kao pipanje stvaralačkog bila, kao traženje sebe u bespućima glazbene tradicije. U tom je ključu “Vreva”, koliko god patio od namjenski hermetičnog, pa tako i brzo zamarajućeg lirizma, zaista zanimljiv album, poligon, kako sam već spomenuo, ali ne samo za puko razbacivanje versama i notama, već i za samoispitivanje, možda čak i samošamaranje.

I da, one predivne breze na naslovnici više su od pukog artworka: one kao da daju cijeloj priči, toj vrevi, pravi okvir, kontekst pomaknut iz urbanog krajobraza, kojim glazba odiše, u prirodnije, nevinije, čistije okružje, kojem zapravo pripada.