The Mars Volta / Lucro sucio; Los ojos del vacio

Nikad nisam bio ljubitelj rap-metala. Možda zato što sam u drugom dijelu 90-ih zapustio svoje slušanje glazbe zbog poslovnih i privatnih obaveza, a možda i zato što su moji indie heroji iz ranih 90-ih nestali sa scene ili izmijenili zvuk na način koji mi nije odgovarao. Međutim, jedan bend koji me je zaintrigirao, iako možda potpuno ne pripada spomenutom žanru, jest At The Drive-In. 

Ne mogu se nazvati ni ljubiteljem prog-rocka. Iznimno cijenim King Crimson i Pink Floyd, i gajim posebne simpatije za rane Genesis, ali Yes, Emerson Lake & Palmer, Rush i mnogi drugi me (u najmanju ruku) ostavljaju ravnodušnim. Zato si nikako ne mogu objasniti zašto mi se svidio De-Loused In Comatorium, prvi album koji su odbjegli članovi At The Drive-In, Cedric Bixler i Omar Rodriguez-Lopez, objavili pod imenom The Mars Volta. Vjerojatno ima nešto u Cedricovom glasu i Omarovom muziciranju što me pogađa u neki dio nervnog sustava i godi mi. 

Fast forward dvadesetak godina i evo nam novog, devetog studijskog uratka The Mars Volta. Iz nekog razloga sam ih propustio pozorno pratiti sve ovo vrijeme i nisam ni sam znao što očekivati od Lucro sucio; Los ojos del vacio, osim da to nipošto neće biti nešto „normalno“. Naime, ovi latino-teksašani (dolaze nam iz El Pasa) nikad nisu bili „uklopljivi“ u ikakve kalupe. Probate li razumjeti njihove tekstove, pripremite neke tablete protiv glavobolje, a svakako pripazite i na potenciometar vašeg pojačala jer znaju naglo dignuti razinu buke. Njihova opsjednutost svim oblicima apstraktne umjetnosti zahtijeva sjajno poznavanje konteksta u kojem stvaraju svoju glazbu da biste ostvarili potpuno razumijevanje, a što zapravo znači da se u to treba investirati. Ja za to nisam smogao ni vremena ni mentalne snage, pa sam ostao površan poznavatelj koji povremeno uživa u nekima od njihovih kompleksnih, ali na trenutke baš sjajnih pjesama. Možda će zvučati malo preambiciozno, ali njihovu je glazbu najlakše usporediti sa likovnim opusom Salvadora Dalija. Puno ekscentričnosti i kaosa, ali i neke iskonske iskrenosti i neeksplicitne ljepote.

Dakle, za mene koji nisam poslušao ništa njihovog od Frances The Mute iz 2005., uslijedio je apsolutni šok. Šokiran sam do te mjere da idem sa Deezera na Spotify provjeriti da nije slučajno nešto pogrešno linkano. Nije. Nemreš bilivit…kao da sam čuo samo prvi album Radioheada i onda mi je netko pustio, štajaznam, Amnesiac tvrdeći da je riječ o istom bendu.

Nema gitare. Nema histeričnog pjevanja. Nema suludih promjena atmosfere, ni frenetičnog bubnjanja ni kompleksnih solaža… nema ničega. Osim elektronike. Jako puno elektronike. I pomalo jazzy saksofona, mjestimično. Ima i puno pjevanja u falsetu. Ima puno lijepo intoniranih elektronskih uvoda. I… nećete vjerovati…ima odličnih, pače, sjajnih pjesama. Zamislite u jednom djelu spojene Bitches Brew Milesa Davisa, recimo, III Petera Gabriela i nekakav trip-hop tipa Zero 7 i otprilike ste na tragu onoga što ovdje nude The Mars Volta. 

Nema pauza među pjesmama. Dakle, ovo valja slušati „u komadu“ pa ne treba izdvajati pojedine pjesme. I, moram vam reći, odslušati album u kontinuitetu stvarno nije nikakav problem jer, ako vas zainteresira, obuzet će vas znatiželja…što je slijedeće? Ako vas, pak, odbije na prvo slušanje, odmorite pa mu dajte još jednu šansu. Da parafraziram neke druge recenzije – ovo „gradivo“ je zahtjevno za slušanje, ali nagrađuje. Iz vlastitog iskustava vam kažem – ponekad je pitanje sviđanja/ne sviđanja samo uvjetovano vašim trenutnim stanjem svijesti i raspoloženjem.

Volio bih da vam mogu reći o čemu nam ovi dečki pjevaju, ali njihova poezija je za mene nečitljiva. Obzirom na ime albuma (Lucro sucio; Los ojos del vacio = Prljavi profit; oči ništavila) rekao bih da je riječ o kritici konzumerizma i korporacija, a nekako si mislim da ima tu i nekih ekoloških poruka. No, daleko od toga da sam u išta imalo siguran.

Nisam čak ni siguran jeli ovo što slušam apsolutna glupost ili nešto totalno genijalno, ali u vremenu kada je većina glazbe šablonska i repetitivna, više sam priklonjen ovoj drugoj ocjeni. Nekako mi se čini da će ovaj album biti sve cjenjeniji s vremenom. Nakon trećeg slušanja, već mi je nekako prirastao srcu i veselim se ponovnom susretu. Ako ništa drugo, naslušat ću se odličnih melodija s pamtljivim frazama i sjajnim „hookovima“ kojih ovdje ima napretek. To što nisu praćeni čvrstim rock izričajem kojega sam očekivao, neće mi smetati. A, nadam se, ni vama.