This Is Lorelei / The Singer In My Band

Znate što? Ovih nekakvih tvorevina koje se nazivaju kao da su bendovi, a u stvari su samo sredstvo nekog kantautora da nešto malo promijeni u svojoj glazbi, mi je već pun kufer. Ovaj lik se zapravo zove Nate Amos i radi nešto s nekom curom pod nekim drugim imenom, a vjerojatno ima i neki alter ego na dark webu. Ne mogu više pamtiti sve te faktografske gluparije, pa se unaprijed ispričavam svom milijunskom čitateljstvu ako u nekom od budućih napisa nešto napišem krivo ili propustim spojiti neke podatke.

Uglavnom, u svojoj prošloj recenziji (The Tubs – Hard Life) sam otvorio Pandorinu kutiju (nije li bolji izraz „can of worms“?…majkemi, počet ću pisat ove recenzije na Engleskom pa ih prevoditi na Googleu) vezano za beskrajne diskusije o (pr)ocjenjivanju albuma, a spomenuo sam i This Is Lorelei kao jednog od pohvaljenih novijih bendova u Yammatovom glazbenom kurikulumu. Naravno, ne treba meni Jokić da mi kaže što valja ili ne valja, ali volim ga poslušati. No, u ovome slučaju moram reći da sam ovaj albumčić čuo već prije tog njegovog spomena, odmah to jutro kad je izašao. Ja, naime, imam dva izvora informacija o objavljenoj novoj glazbi. Jedan je redovna obavijest koju mi dnevno objavljuje Deezer, a drugi je lista novih izdanja koju petkom objavljuje allmusic.com. Nateov novi uradak se pojavio na obje pa sam ga preslušao već oko 6-7 ujutro, tako da je i on doprinio mom upadanju u najuzaludnije moguće razmišljanje  – ono o ocjenjivanju albuma i kvalitativnom rangiranju umjetnosti uopće.

Volim poslušati savjete pametnijih od mene, pa kako je moj drug Nikola više puta rekao: „Kad si govno zagriz’o, nemoj ga mljackat, nego ga čim prije progutaj!“, moram malo sve to skupa elaborirati, na „radost“ svih vas iz milijunskog auditorija. Dakle, jedan od najboljih glazbenih recenzenata koje sam imao prilike čitati, George Starostin, je u jednoj prigodi napisao da mu se čini kako je sva nova pop/rock glazba OK, ali da jednostavno nema ničeg uzbudljivog ili novog i da se svodi na reinterpretaciju onoga što smo već čuli. Naravno, svaku takvu tvrdnju treba uzeti sa zrnom soli, pa dolazila ona i iz pera „velikog“ Starostina, ali ima u tome što je rekao dosta istine. Evo, ja već dvije godine intenzivno slušam novu glazbu i pišem ove gluposti. Moram reći da otprilike samo jedna trećina onoga što preslušam završi u recenzijama i/ili Soundchecku, a dvije trećine jednostavno zaboravim. E sad, da je nešto baš loše (onaj EP od U2 mi pada na pamet) sigurno bih iskoristio da album propisno ispljujem, a obavezno recenziram albume koje mislim da zaslužuju moje vrijeme (moram ga poslušati barem 3 do 5 puta) i one oko kojih mogu ispresti neku zgodnu priču. Ako mislim da iz nekog razloga (minuli rad benda) ili čiste kvalitete, album zaslužuje da o njemu pišem, a nemam priču, onda ide u Soundcheck. Eto, tajne zanata su otkrivene…

[Mala digresija…dok ovo pišem, slušam radio i sviraju Editors, pa sam se sjetio kako sam zaboravio (HA!) u kratku Soundcheck recenziju zadnjih Interpola staviti rečenicu: „Ako ste se zaželjeli nečeg dobrog u ovom stilu, poslušajte nešto od Editorsa.“]

Dakle, danas ima jako puno nove glazbe i ja se fakat trudim poslušati sve što mogu – na slušalicama sam od ranih jutarnjih sati, a srećom mogu slušati i uz posao – i uspijevam poslušati 10ak albuma tjedno. I znate što? Fakat je puno toga OK. I znate što još? Većina toga je bezveze. Onako…OK je, ali nije da će te baš ono pogodit u neki živac i izazvati onaj „WOW!“. Da vam budem najiskreniji, većine onoga što napišem u Soundchecku se ne sjećam nakon tri mjeseca, iako sam im dao sasvim dobre, pače, vrlo dobre ocjene. Zato sam odlučio povisiti svoje kriterije i postrožiti ocjenjivanje. Prve žrtve su prošlotjedne simpatične Lindalinde čiju sam ocjenu umanjio na 3,5, a onda sam isto napravio i Tubsima sa „običnom“ četvorkom.

Zato je i The Singer In My Band dobio tri pol zvjezdice. Album je to kojem ne možeš naći prigovora. Sve je tu na svojem mjestu…ima i folka i rocka i malo country forica i sve je super odsvirano, ima nekih stvarno cool solaža i svašta nešto…ali…jebiga…nema ništa što bi te onako pogodilo posred čela. Nema neke pjesme koju ne možeš prestat slušat…znate ono kad vam već počne ići „na nos“, a vi ju uporno vrtite i svako jutro se budite pjevušeći ju. Nema. Nada. Nothing. Niente. Dođe čovjeku da se zapita jesmo li došli u neko (donedavno prikazivano kao) distopijsko društvo u kojem su emocije isprane i sve je svedeno u par nijansi sive.

Nate nije loš tekstopisac. Nije baš ni Bob Dylan niti Ray Davies, ali tekstovi su mu zgodni i, unatoč tome što su rezultat osobnih iskustava, imaju nekakav „universal appeal“. Prepoznat ćemo likove kao što je Billy (“Billy Came Back“) i Sarah („Hey Sarah Is It Gonna Rain Forever”), a dobro poznajemo negativne posljedice društvene „evolucije“ („The Kid with the Crown“) i beznađe („Watching Heaven Fall“). Zapravo, kad bolje promislim, Nate je vrlo dobar poeta – možda i jedan od najboljih u svojoj generaciji, ali malo tko će danas kupiti ploču zbog poezije.

Ugnjavio sam vas, pa ću zaključiti. The Singer In My Band  je doista dobar, iako pomalo neuzbudljiv album koji pokriva sva opća mjesta u suvremenoj indie-folk-rock glazbi. I to čini na sasvim dobar način…baš kao i hrpa drugih, vrlo sličnih izvođača.