U2 / Days of Ash

Vratija se Šime
di je bija,
di je bija da je bija 
lipo mu je bilo

pjevala je te poznate stihove klapa Nostalgija.

Nema nikakve sumje da je Bonu i društvu bilo lijepo nastupajući u  najnovijoj, jedinstvenoj koncertnoj dvorani The Sphere u Las Vegasu gdje su izvodili jedan od svojih ponajboljih albuma – „Achtung Baby“. Pri  tome su sigurno dobrano podebljali svoje aktive izražene u novcu.

Prošlo je već tri godine od izdavanja posljednjeg albuma „Songs of Surrender“ s kojim su napravili veliku grešku u koracima, glazbeni lapsus, bilo je to koračanje po ulicama koje nisu imala imena; stoga sam siguran da je u njima tinjala iskra inata, pokušaj skidanja luzerskog krimena s kojim su bili opterećeni na posljednja dva albuma. 

I tako je prije koji dan svjetlo dana ugledao njihov EP s materijalom, idejom i porukom koja je dijametralna suprotnost poznatoj Meštrovoj sentenci: „Neću politiku u svoju butigu“.

Najstariji zanat osim onog poznatog, bez rezerve je politika u kojoj je egoizam preobučen u spodobu ljubavi, u kojoj eksperimenti znače revoluciju s pozitivnim ili negativnim konotacijama i koja teče paralelno uz vrijeme, te se svjesno ili nesvjesno uvlači u svaku poru svakodnevnice koja, iskreno rečeno, nije ružičasta.

Ni glazba nije  nikad bila  imuna na politiku, najnoviji primjer dolazi nam preko bare, The Boss nije mogao šutjeti o (ne)prilikama koje su svakodnevnica u njegovoj zemlji, rezultat je protestna pjesma, „sklepana“ preko noći, ali pjesma s jasnom porukom.

Sličnog stava očito su bili U2 (nazvani po špijunskom avionu iz doba hladnog rata) odlučivši da tišina nije opcija, istina se ne smije prešutjeti. Indikativni naziv „Days of Ash“ zlokobno sugerira na globalnu prašinu koja bi značila uništenje čovječanstva, sadrži šest novih pjesama kao najavu za predstojeći album s kojim će U2 ili biti na štitu ili s njim.

Nepisano je pravilo, praksa da Bono i ekipa iz sebe izvlače ono najbolje kada su puni gnjeva, kada mogu biti glasni i uvjerljivi.

Jer kako Adam Clayton kaže: “Nanovo smo upalili naša pojačala, siguran sam da rock s kojom smo rasli u našim sedamnaestim godinama  slušajući sirovo pjevanje Patti Smith, Iggyja Popa; je snaga koju želimo nanovo obnoviti“.

U2 su novi materijal stvorili u aktualnom vremenu u kojem ne žele biti, ali se nalaze, te su motivirani nehumanim, neljudskim tretmanom prema pojedincima (do smrti kamenovana Iranka Sarina Esmalizadeh, ubiveni Palestinski aktivnist Awdah Hathallen) odlučili izgraditi protestnu glazbenu frontu slobode koja ekvilibrira između sve većih krajnosti koje dolaze od sve više prisutnog radikalizma bilo s desne i lijeve političke opcije. Ipak ovo nije čisto politički obojan album, više se zauzima za pozicije ljudskih prava, za individualne i kolektivne slobode, ljudsko dostojanstvo. 

Između redaka s lakoćom se može iščitati na koga su svjetla reflektora uperena: Trump, Putin i Netanyahu  globalni su negativci.

„American Obituary“ posvećena je Renee Good, ubijene od strane Trumpove paravojske; neodoljivo donosi dašak atmosfere „Vertiga“ ili pak „Elevation“. Odlično i obećavajuće otvaranje sa zaraznim refrenom, pravi budući koncertni biser.

Svoje najbolje molske avanture obnovili su u „The Tears of Things“, u posljednje vrijeme jednom od njihovih najboljih uradaka. Na zadovoljstvo njihovih fanova i svih drugih objektivnih slušatelja, U2 su opet u sedlu, Bonova gitara i dalje pršti jedinstvenim koloritom, prepoznatljivin riffom, Bonov vokal je na tragu najboljih izvedbi iz ne tako davne prošlosti. Inače, lirika je inspirirana zamišljenim filozofskim dijalogom između Michelangela i Davida napisanom od fratra Richarda Rohra koji kaže: „Da bi se pobijedio div, divom moraš postati“.

„Song of the Future“ posveta je gore navedenoj Sarini Ezmalizadeh, svježa je to krv u krvotoku ovog benda koji je u mnogo prilika duhovno obogatio mnogo ljudi. Pjesmom dominira refren „Žena, život, sloboda“.

„One Life At a Time“  posveta je ubijenom ocu troje djece Awdahu Hathallenu, konzultantu na dokumentarnom filmu „No Other Land“, nagrađenom Oscarom.

„Yours Eternally“ bolna i ponosna posveta neznanom ukrajinskom borcu. Vokalni obol dali su Ed Sheeran i Taras Toplolia.

Za U2 ovo su pjesme koje nikako nisu banalne, pune su izazova, potencijala za dugotrajan ples. Čini mi se da su indikativan uzorak za jedan pravi povratak, iako, objektivno nisu još dosegli svoj glazbeni maksimum, što se za liriku  može utvrditi. Može se ustvrditi da ovaj uradak nije u koliziji s njihovom prošlošću, ovo može biti uradak koji posjeduje svoj vlastiti život, kao vjerna razglednica svijeta koji može izgoriti u trenu.

Mišljenja sam da je ovaj EP iz aktualne etape njihovog životnog vijeka, s konkretno realiziranim kreativnim mogućnostima sasvim logičan i očekivan proizvod u kojem nanovo pronalaze same sebe. Očito da u njima još tinja moto no surrender.