Kada je novinar i glazbenik Mike Flynn usporedio Allana Holdswortha sa znanstvenikom doista nije bio daleko s obzirom na njegovu nepopularnost među širom publikom te harmonijsku i tehničku složenost glazbe. Nesuđeni saksofonist i jedan od rijetkih koji su na gitari uspjeli dotaknuli duh, energiju i kompleksnost velikog Johna Coltranea, snimivši 1996. godine None Too Soon, album koji se većinom sastoji od interpretacija standarda, napravio je neobičan korak „unazad“ prema bebopu. Te iste godine u intervjuu za Music Maker, Holdsworth je kao razloge naveo prijedlog pijaniste Gordona Becka da napravi album s poznatijim stvarima kako bi ljudi mogli lakše razumjeti harmonijsku strukturu i što se zapravo događa u njegovoj glazbi, ali i činjenicu da nije imao dovoljno svojih vlastitih kompozicija.
Pokojni Gordon Beck je uz koncept albuma također izabrao i aranžirao većinu kompozicija, dodao dvije vlastite („None Too Soon“, „San Marcos“) i imao dosta inventinih solo improvizacija, tako da bi vjerojatno najpravednije bilo da je uz Holdswortha i on potpisan kao autor albuma. Dvije godine prije Holdsworth je s Beckom i ostatkom kvarteta, koji su još činili Gary Willis na basu i Kirk Covington na bubnjevima, snimio odličnu interpretaciju poznate pjesme The Beatlesa, „Michelle“.
None Too Soon, koji je ove godine MoonJune Records remasterirao i ponovo izdao, nije ni tradicionalni bebop album, ali nije ni fusion album. Zapravo je spoj čvrste, klasične jazz ritam sekcije, Holdsworthovih furioznih solaža njemu tipičnog legato stila, i jedinstvenih akorda odsviranih na Carvinovim i Steinbergovim gitarama, te sintetičkih zvukova koje je odsvirao na SynthAxeu.
None Too Soon je u cijelosti snimljen u Holdsworthovom kućnom studiju „The Brewery“. Za razliku od klasičnih studijskih jazz albuma koji se uglavnom snimaju potpuno uživo kako bi se uhvatila čarolija interakcije između glazbenika, produciran je tako da su prvo snimljeni klavijature, bubnjevi i bas, a tek je potom Holdsworth nasnimio gitare i sintetičke zvukove. Možda bi se jedini prigovor mogao uputiti što umjesto digitalnog piana Beck nije svirao na pravom akustičnom klaviru.
Iako je bio bliži klasičnom jazzu od svih njegovih albuma a velika izdavačka kuća Polydor je preuzela distribuciju, album je inicijalno izdan samo u Japanu, a tek potom u Europi i SAD-u zbog problema s Polydorom. Tada je Holdsworth anticipirao današnje stanje: Za noviju generaciju glazbenika budućnost izgleda svjetlije; oni mogu snimiti svoju glazbu kod kuće i distribuirati putem interneta bez ometanja izdavačkih kuća ili prodavaonica ploča.
None Too Soon otvara interpretacija John Coltraneove kompozicije „Countdown“ s Giant Steps. Jedini prigovor ovoj energično odsviranoj stvari je neinventivan završetak postupnim stišavanjem baš u trenutku kada je Holdsworth oslobodio brzu vatru svoje strojnice. Uz prethodno spomenute dvije Beckove kompozicije, na albumu su se našle još obrade Djanga Reinhardta, Holdsworthova omiljena kompozicija „How Deep is The Ocean“, dvije stvari Joea Hendersona, Bill Evansa i The Beatlesa. Sjajna obrada „Norwegian Wood“, The Beatlesa, u stilu modalnog jazza izuzetno podsjeća na John McLaughlinov album Coltraneovih obrada After The Rain (1994), koji je i općenito dosta blizak Holdsworthovom.
Kada je izdan, None Too Soon mnoge je zatekao iznenađenima s obzirom da je u osnovi jazz album. Novo reizdanje albuma pružit će priliku za ponovnu prosudbu njegove vrijednosti i mjesta u Holdsworthovu katalogu. Što se mene tiče, riječ je o sjajnom uratku, vrhunske svirke i produkcije.
Osobna karta albuma
{youtube}_4Jrp0PuDF8{/youtube}
Srodno
