Još otkako je Marc Almond poharao Laubu na prvom Yammatovu prije deset godina i oduševio publiku jednako koliko i publika njega, povratak u glazbu 80-tih postao je “safe bet” za dobar plesnjak i zabavu. Pretežno veseli ritmovi, snažni beatovi uz koje teško da se može učiniti pogrešan korak i melodije koje se još uvijek vrte po radiju i televiziji. Alphaville je svakako u toj kategoriji; ako ste i mlađi i njihovo ime vam nije poznato, njihove pjesme sigurno znate jer su one svuda oko nas.
Sinoć se u Paviljon 9 Zagrebačkog Velesajma slilo nekoliko generacija od kojih su neki bili i modno usklađeni s blještavom modom 80-tih. Poprilično me iznenadilo koliko je mladih (procjenjujem da su u 20-tima) bilo u prvim redovima. Svi su bili vrlo dobro raspoloženi i spremni za početak koncerta i jedino što je prijetilo da pokvari dojam bila je nesnosna vrućina koja je zavladala kako se Paviljon punio pred početak koncerta jer ventilacije uopće nije bilo. Taj propust uvelike je utjecao na fluktuaciju publike jer su svi bili mokri od znoja i prije početka koncerta, a kako je koncert odmicao, više publike moglo se naći ispred ulaza u paviljon nego u njemu, što je šteta jer je najbolje ozvučenje bilo u prvim redovima.
Marian Gold, jedini originalni član benda i njegov glavni tekstopisac danas je u 70-tima te je fizički teško prepoznatljiv. No, glas mu je ostao frapantno snažan, što nije slučaj s održavanjem melodije. No, gospodinu njegovih godina to i nije za zamjeriti. Kao nadomjestak, bili su tu ženski prateći vokali od kojih je jedna bila upravo njegova kći Lily s kojom je otpjevao “Red Rose” i tako ispunio obećanje koje joj je dao dok je još bila dijete. Lily je pokazala izvrsno vladanje scenom i bilo je zanimljivo gledati je kako se veselo i samouvjereno kreće po bini i povremeno kratkim pogledima provjerava kod oca je li sve u redu. Iako pjesma nikada nije bila hit, ovaj duet bio je jedan od ljepših prikaza odnosa obiteljske povezanosti na sceni, a da nije bilo sladunjavo već profesionalno.
U tih sat i pol; od “The Jet Set” do “Forever Young” bilo je vremena za stare hitove i nekoliko manje poznatih stvari. Publika je nagradila svaki hit i gromoglasno pjevala, nosila pjesmu. Za to vrijeme, nositelj nastupa, uz statičnog Mariana, bio je klavijaturist benda Carsten Brocker koji je cijelo vrijeme, poput najvatrenijeg obožavatelja, energično plesao, pjevao i svirao i unosio živost na pozornicu.
Grand finale u obliku niske hitova (Summer in Berlin, Victory of Love, Sounds like a melody, Forever Young) nije ostavio nikoga ravnodušnim i tada se dio ljudi koji su stajali pred paviljonom udahnuti zrak ipak odlučio vratiti unutra i isplesati se do kraja. Začuđujuće je da su na ovoj turneji za bis odabrali manje poznatu “State of Dreams”, dok “Jerusalem” uopće ne izvode, no to je moguće i zbog političke konotacije.
Drag mi je Alphaville, uvijek pitki, uvijek simpatični i nasmiješeni. I dovoljno hitova koje ne moraju pjevati, publika ih zna i pjevat će sama, štimung je zagarantiran. Samo nam dajte disati.
Lakše se disalo i plesalo na after partyju “na bregu” u klubu Dva Osam, u sklopu programa New Gold Dream. Uz nepogrešive DJ-jeve Kikija i Tomija Phantasmu, bio je to predivan kraj večeri koja se protegnula do sitnih sati idućeg dana.
Dodatak uredništva – zagrijavanje za Alphaville, iako ga zbog temperature u dvorani nije niti trebalo, izvrsno je svojim setom odradio DJ Krnja. U cca sat vremena svojim nas je izborom pjesama proveo kroz najbolje od pop glazbe 80-ih godina prošlog stoljeća.
Galerija fotografija; Alphaville u Zagrebu, foto: Dragutin Andrić
