Raskošna himna o snazi duše
Sinoć je, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, svjetski priznata i, usudila bih se reći, širom svijeta voljena, Amira Medunjanin predstavila svoj osmi studijski album „Homeland“ i time započela svoju novu turneju po hrvatskim gradovima. Velika dvorana činila se kao savršen dom za Amirin „Homeland“, a sinoć kao da je postala zajednička domovina svih nas prisutnih dok nam je Amira pjesmom gradila neki novi identitet, nov, a opet kao da nam je svima urođen i odavno poznat. Na spomenutom albumu i na sinoćnjem koncertu prati ju tim vrhunskih glazbenika, njeni dugogodišnji suradnici, Bojan Zulfikarpašić (klavir), Boško Jović (gitara), zatim Mario Rašić (bas) i dva mlada virtuoza, Antonio Vrbički koji posljednjih pet godina prati Amiru na harmonici te Leopold Stašić koji im se nedavno pridružio na violini. Taj njihov „mali ansambl“, kako ih je Amira sinoć nazvala, protutnjao je kroz Lisinski, stvarajući pomiješan vrtlog emocija, istovremeno izazivajući i tugu i radost, ostavljajući neki neizbrisiv trag snage u prostoru oko nas.
Koncert je započeo fantastičnim, pomalo melankoličnim, nježnim, a ujedno prodornim, uvodom Antonia Vrbičkog na harmonici. Moćnim akordima koji su zavodljivo zavladali cijelim prostorom, Antonio je otvorio put Zulfikarpašićevom klaviru, nakon čega je na pozornicu izašla Amira i sve se pretvorilo u svečanost koja vodi na putovanje u različite predjele duše. Autor glazbe za pjesmu „Kada bih bila“ s posljednjeg albuma „Homeland“ je upravo Antonio Vrbički, tekst je napisao Amer Čanković, a Amira ju je s nevjerojatnom lakoćom omotala svojim snažnim glasom. Bili smo spremni za njih i sve priče koje su nam pripremili za tu večer, od sumornih čežnji do iskonske snage. Amira je kroz cijelu večer publiku vodila hipnotički nježnom snagom, a publika joj je to sa zadovoljstvom dopuštala. Uz podršku svog ansambla, Amira je izvodila melankoličan, ali ponekad i razigran, čudesan repertoar emocija i pjesama. U svaku od skladbi usadila je više od ljepote svog vokala, usadila je cijelo srce i tako je baš svaku od njih učinila svojom. Pjesme više nisu bile samo riječi i glazba, postale su duše i priče ljudi koje smo zbog Amirine interpretacije mogli osjetiti kao da su naše vlastite.
„Ovo je pjesma posvećena svim ženama, univerzalnoj ljubavi…“, uz nenametljivu, a neumoljivo snažnu pratnju harmonike i violine, najavila je Amira prvi singl s „Homelanda“ prije nego što ga je otpjevala, pjesmu „Alma“, autorice Alme Abdagić. U rukama dvojice vrhunskih glazbenika, Leopolda Stašića i Antonija Vrbičkog, violina i harmonika stvorile su veličanstven zvuk kojim su se odmakle od tradicionalnog sevdaha i izazvale nas da zakoračimo izvan formalnih okvira i pređemo granice svoje mašte. Kroz živopisnu interakciju tih dvaju instrumenata, „Alma“ je izrasla u raskošno melankoličnu, nenametljivo snažnu himnu o duši žene. Dok sam slušala Amirinu izvedbu o boli i iščekivanju, o snazi i ljubavi, osjećala sam kao da pjesmom nosi, ali i iscjeljuje bol svih žena i njihovih gubitaka. Zvuk i glas prodirali su mi do kosti. U „Almi“ sam osjetila tugu, ali i snagu koju u svojim korijenima nosi svaka od nas žena.
Amira nas je vodila kroz razne autorske pjesme i tradicionalne sevdalinke, a njezin ansambl gradio je marširajući ritam strasti koji ju je savrešno pratio ton za tonom. Isprepleteni dijalozi izvrsnih instrumentalista u duetu s Amirinim vokalom sinoć su stvarali posebnu, zavodljivu mekoću.
Rašićev bas je pomalo dramatično, ali potpuno savršeno najavio još jednu novu pjesmu s posljednjeg albuma, „Kad si drugu“. Iz prikrajka mu se lagano počela prikradati harmonika, a onda je sve to pogodio pomalo buntovan vokal Amire i rasplamsala se nova priča koju je napisao Dino Šaran (Letu štuke), a Amira ju je svojom interpretacijom pretvorila u osobnu priču, jer iskrenost kojom ju je otpjevala bila je gotovo bolno vjerodostojna. Antonio nas je svojom harmonikom povremeno razdrmao, pričajući nam oštrim a melankoličnim tonovima o strasti koja me na trenutke neumoljivo podsjećala na argentinski tango. Antonijeva harmonika posljednjih je godina postala savršena vizura iz koje još dublje uranjamo u Amirin sevdah.
Iako se nisam osvrnula na sve instrumente i izvođače koliko zaslužuju, niti jednoga od glazbenika na sceni nije moguće izostaviti. Savršeno su pratili Amiru, reinventirajući tradicionalan sevdah u neku novu liriku koja me je na trenutke podsjećala na klasične jazz kompozicije, ponekad na melankolične francuske šansone, a ponekada na neobuzdanu interpretaciju tanga. Kroz večer se, naravno, provlačila i tradicija, snagom kakvu samo dragocjeno naslijeđe nosi, i podsjećala nas je na korijenje i na univerzalan jezik – glazbu.
Tijekom večeri izmjenjivale su se neke poznate pjesme poput „Snijeg pade na behar na voće“, „Žute dunje“, s onim novima s albuma Homeland, poput već spomenutih „Alma“, „Kada bih bila“ te nespomenute „Eh, da mi je“, a publika je u potpunosti prihvaćala sve što im je Amirin ansambl pružao. I uza sve to što su nam pružili sinoć, ono veliko što je posebno jest sama Amira, njezina nježnost, srce i toplina koje je dijelila s publikom kroz razgovor, humor i zagrljaje koje je podijelila s nekima od prisutnih. Bila je to posebna večer snage, nježnosti i melankolije kao osnovne boje sevdaha; večer nevjerojatnih priča o ljubavi i tuzi kroz koje nas je Amira, proživljavajući snažno sve emocije o kojima pjeva, uz neupitno snažnu podršku svojih glazbenika, nosila. Bravurozno je interpretirala svaku pjesmu, natapajući ju melankolijom i nježnom snagom koja je duboko odjekivala njenim glasom; a njezin glas je, barem na tren u ovom kaotičnom svijetu, sinoć postao domovina svih nas, ona gdje jedino ljubav određuje ono što jesmo i što želimo biti. Nije to niti čudno, jer riječ je o sevdahu, a sevdah je, kako Damir Imamović u svojoj knjizi „Sevdah“ (2016.), kaže, „jedna sasvim obična turska riječ za ljubav.“
Koncert je završio, kako ju je Amira nazvala, „diverzijom“, vlastitom interpretacijom Baretovih „Teških boja“, davajući im poseban, gotovo svečan ton. Posljednja izvedba kojom su nas ispratili u noć bila je, za mene jedna od najljepših ljubavnih pjesama svih vremena, ona Džonija Štulića, „Ako znaš bilo što“. Boško Jović je u ovoj pjesmi nekako posebno privukao moju pažnju, solo dionica Bojana Zulfikarpašića na klaviru pjesmi je dala posebnu liričnu osobnost, a zvuk bas gitare Maria Rašića bio je neopisivo bogat i pun. Stašićeva violina dodatno je obogatila toplinu ove ljubavne pjesme, a harmonika Antonija Vrbičkog, tog „čuda“, kako ga je Amira nazvala na početku koncerta, prštala je emocijama dok je svirao skokovite pasaže na svom voljenom instrumentu. Nedavno sam negdje pročitala izjavu kako je harmonika jedinstven instrument jer je jedini koji se svira čvrsto prislonjen uz srce. Slušajući Antonija sinoć, to mi je u potpunosti postalo jasno.
Sinoćnjim koncertom Amira i njezini glazbenici započeli su turneju koja se nastavlja 18. veljače, nastupom u Domu kulture u Novoj Gradišci. Nakon toga, najavljeno je još sedam koncerata te onaj kojim će, 26. studenog, ponovno u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Amira i njen ansambl završiti turneju. Stoga, ako se koncert održava negdje u vašoj blizini (a turneja ih vodi diljem zemlje), nemojte ga propustiti. Ova glazba zaista je poseban svijet, posebna domovina, rođena iz glazbe.Biti dio nje, barem na tren, posebno je iskustvo.
