Bend Aracataca objavio je „Dan za danom”, svoje drugo cjelovito studijsko izdanje, koje je od danas dostupno u prodaji putem Menartova webshopa i u Menartovoj multimedijalnoj knjižari. EP je snimljen u svega dva dana, doslovno dan za danom, u studiju SoundBrick kod Luke Čabe. Oba su dana bila maglovita i naizgled siva, no studio su ispunili mladi glazbenici željni svirke.
Novi materijal donosi presjek stvaralačkog razdoblja između debitantskog albuma „Na sve strane” i onoga što bend tek priprema. Umjesto vezivanja uz jedan žanr ili unaprijed zadane okvire, Aracataca nastavlja istraživati vlastiti zvuk, spajajući različite utjecaje i pristupe. Na EP-ju se bendu pridružio i novi gitarist Frane Vrbatović, dok je violončelist Lovre Tunuković gostovao na dvije pjesme, dodatno obogativši zvučnu sliku izdanja.
U razgovoru smo s bendom istražili što se krije iza naslova „Dan za danom”, kako nastaju njihove pjesme, koliko su danas samokritični u odnosu na početke te zašto im je još uvijek draže prepustiti publici da sama pronađe značenje njihove glazbe.
„Dan za danom” zvuči kao naslov koji može biti vrlo osoban, ali i vrlo širok. Što se zapravo krije iza ta četiri jednostavna slova – odnosno, što je za vas danas taj „dan za danom”: rutina, preživljavanje, borba, uživanje ili nešto sasvim peto?
U ovom naslovu riječ je, među ostalim, o isječku teksta iz našeg prvog singla „Sjeti me se”, koji je najavio EP. U toj se pjesmi, kao što sam već prije pričala, radi o žalovanju za prijateljstvom te ljutnji i frustracijama koje s time dolaze. Naziv „Dan za danom” može se povezati i s činjenicom da je EP sniman u dva dana, odnosno dan za danom.
Dobro ste pitali veže li se naslov uz rutinu, preživljavanje ili nešto slično jer je, načelno, odgovor potvrdan. Svi mi, kao ljudi i pojedinci, s time se suočavamo iz dana u dan. Mi kao bend također ponekad funkcioniramo tako da moramo ići „dan za danom” kako ne bismo izgorjeli. Slično se odražava i u nazivu našeg prvog studijskog albuma „Na sve strane”.
Kod bendova se često govori o tome kako su „sazreli”, ali mene više zanima što ste tijekom rada na ovom EP-ju morali odbaciti da biste došli do zvuka koji danas smatrate svojim. Je li bilo nečega čega ste se svjesno odrekli?
Mislim da smo morali odbaciti ideju da trebamo slijediti jedan konkretan žanr kojem ćemo biti vjerni. To je nešto što su nam sugerirale i prijašnje kritike, ali na kraju pišemo glazbu koja se nama sviđa. U pjesmi „Sjeti me se” morali smo dosta toga izbaciti jer su njezine rane verzije jednostavno bile preduge. Ostale pjesme nisu nam predstavljale tolike aranžmanske polemike.
Osim toga, u međuvremenu nam se pridružio još jedan član benda, Frane Vrbatović, na gitari. Na EP-ju je na čak dvije pjesme gostovao i Lovre Tunuković, violončelist iz Šibenika.
„Dan za danom” predstavlja svojevrstan međustavak u našem stvaralaštvu – ono što nismo mogli uvrstiti na prvi album i ono što nećemo uvrstiti na drugi. Ipak, kada se zna kontekst nastanka tih pjesama, EP prikazuje našu zvukovnu i glazbenu putanju.
Koliko ste pri stvaranju pjesama za „Dan za danom” imali unaprijed jasnu ideju o tome kakav zvuk želite postići, a koliko ste dopustili da vas same pjesme odvedu u smjeru koji možda niste planirali?
Iskreno, nikada nemamo ideju o tome kamo će nas naše pjesme odvesti. Stvarno ne želimo imati okvire. Kao glazbenici rastemo jako brzo i pod utjecajem smo brojnih različitih stvari, a to doživljavamo kao vlastitu prednost.
Mislim da se to najviše čuje u pjesmi „Fool’s Task”, u kojoj violončelo igra vrlo dominantnu ulogu.
U vremenu u kojem se glazba sve više konzumira kao niz pojedinačnih pjesama, vi ste odlučili objaviti EP. Doživljavate li ga kao zaokruženu cjelinu koju treba slušati od početka do kraja ili kao skup pjesama koje svaka trebaju pronaći svoj put do slušatelja?
Više kao skup pjesama koje svaka treba pronaći put do svojeg slušatelja. Kao što sam rekla, riječ je o kompilaciji pjesama koje predstavljaju prijelazno razdoblje našeg stvaralaštva. Iako je zvukovno šarolik, što je karakteristika koja se veže uz nas, EP je i dalje koherentan i lijep.
Postoji li na EP-ju pjesma koja vam je tijekom nastanka zadavala najviše problema, ali vam je upravo zbog toga danas možda najvažnija? Ako postoji, što se događalo između prve ideje i konačne verzije?
„Sjeti me se” zadavala nam je najviše problema. Imali smo sigurno dvije verzije prije nego što smo došli do konačne. Naš producent Vedran Peternel na kraju nam je puno pomogao savjetima o tome kako zaokružiti i završiti pjesmu. Na kraju su to bila vrlo jednostavna rješenja, ali nama samima nisu pala na pamet.
Koliko je Aracataca danas bend koji svjesno gradi vlastiti identitet, a koliko još uvijek istražuje gdje su mu granice? Drugim riječima, znate li već što nikada ne biste napravili kao bend?
Mislim da smo zasad još dovoljno mladi da si možemo priuštiti da stvari radimo nesvjesno i pustimo da prirodno sazrijevamo u zvukovnom smislu.
Sigurno znamo da nikada ne bismo tankali dizel u benzinca ili ulili jogurt u pojačalo.
„Na sve strane” bio je vaš prvi veliki korak, a „Dan za danom” dolazi nakon nekoliko godina zajedničkog rada, nastupa i sazrijevanja. Što danas radite drugačije nego kada ste stvarali prvi album – i postoji li nešto što ste tada radili instinktivno, a danas biste voljeli ponovno pronaći?
Danas smo, na sreću ili na žalost, samokritičniji prema onome što pišemo nego što smo možda bili prije. Razvila se određena razina zajedničkog perfekcionizma koji nas prati u više područja, a ne samo u pisanju.
Iskreno, ponekad bi bilo ljepše biti manje opterećen takvim načinom razmišljanja, ali mislim da se taj perfekcionizam ipak manifestira kao kolektivni pogon koji nas gura izvan zone komfora. Ako nikada ne izađeš iz zone komfora, puno ćeš sporije napredovati.
Tekstovi često otkrivaju više o autoru nego što je autor možda namjeravao. Postoji li na ovom EP-ju stih ili pjesma za koju ste tek naknadno shvatili da govori o vama puno osobnije nego što ste to u trenutku pisanja željeli priznati?
Tekstovi na ovom EP-ju, za razliku od onih na debitantskom albumu, nastali su većim dijelom zajedničkim trudom Lorenza i mene. Inicijalno možete prepoznati Lorenzove tekstove po tome što su na engleskom. Budući da je rođen u Perthu u Australiji, engleski mu je prvi jezik i prirodnije mu je razmišljati na engleskom kada piše tekstove.
Svaka pjesma govori o nečemu intimnom, bilo da je riječ o pojedinačnim iskustvima ili stvarima koje su nam svima zajedničke. No gdje bi bila zabava kada bismo rekli išta više od toga da je takva intima svakako prisutna?
Koliko danas uopće razmišljate o tome kako će netko „čitati” Aracatacu? Postoji li potreba da publici objasnite što ste htjeli reći ili vam je zanimljivije prepustiti pjesme njihovim vlastitim interpretacijama?
Zasad se više prepuštamo vlastitoj interpretaciji publike. Dosad smo već čuli različita tumačenja naših pjesama i stvarno smo ostali iznenađeni nekima od njih. Trenutačno nam je takav faktor iznenađenja puno prisniji.
Kad biste morali maknuti sve promotivne fraze, žanrovske etikete i očekivanja koja dolaze uz objavu novog materijala, što biste voljeli da nakon slušanja „Dana za danom” ostane čovjeku koji vas nikada prije nije čuo?
„Uf, j*bote, oni stvarno znaju svirat!”
