Arsen Dedić “Čovjek kao ja” (1969.)

U malom dalmatinskom gradiću Šibeniku, Ulica Nikole Tesle iznjedrila je glazbene velikane koji su poprilično zadužili hrvatsku glazbenu scenu – Vicu Vukova, Matu Mišu Kovača i Arsena Dedića. Potonji bi se mogao malko namrštiti kad bi znao da je stavljen u istu rečenicu s Mišom, ne zato što bi zazirao od „lista s iste grane”, nego prije iz dalmatinskog inata, čuveno izbrušenog, kažu, upravo u toj šibenskoj kali. On je Arsena vodio čitavog života, a nama još uvijek mami blagi osmijeh. Parafrazom njegove pjesme, on je uvijek odabirao drugačije „dane, puteve i ljude”, što ga je upravo istaknulo kao umjetnika s osebujnim i autentičnim stilom. Nije robovao okvirima zabavne glazbe, mišljenju stručnih žirija kojekakvih festivala ili očekivanjima tadašnje publike.

Album „Čovjek kao ja” svojevrsni je kolaž ranih Arsenovih previranja, bilo stvaralačkih bilo privatnih, kojima je odredio putanju svojeg glazbenog stvaranja. „Čovjek kao ja” treba se sagledavati kao homogena cjelina koja progovara do tad neviđenom dozom iskrenosti i senzibilnosti o najdubljim strahovima, sumnjama, nadanjima, ljubavima i egzistenciji postavljajući pojedinca in medias res. Nije ni čudo da je upravo zbog takve spremnosti da ogoli čovjekovu nutrinu spomenuti Arsenov album toliko dobro prigrljen od strane publike diljem bivše države, o čemu prije svega svjedoči činjenica da je baš ovaj album prvi u izdanju Jugotona pridobio status zlatne ploče s preko 50-ak tisuća prodanih primjeraka.

U memoarima koje je dao za Plavi vijesnik 1968. godine, Arsen se osvrnuo na pojam koji mu slušatelji, pa i glazbeni kritičari etiketiraju, nazivajući ga vrlo često, uz Zvonka Špišića, ocem hrvatske šansone: „Kad smo već kod termina šansona, meni je taj termin zapravo nakalemljen. Prvu kompoziciju koju sam napisao ljudi su nazivali šansonom, ali ja nikad nisam znao mnogo o izvornoj, autentičnoj, francuskoj šansoni, niti sam poznavao taj jezik, ni aktere. Pišući kompozicije, ja sam naprosto slijedio svoje osjećaje…”

I zaista, već prvim otvaranjem ovog albuma ulazi se u nešto potpuno drugačije. Premda su njegovi uzori stasali u Francuskoj, Italiji ili Rusiji, nepobitno je da Arsen nije pobjegao od onoga što jest. A on je nadasve poeta koji najlakše progovara kroz stihove bogate motivima uz koje je odrastao, koje je i sam živio, kojima je pronalazio vlastiti mir. Uz to, teško je slušati njegovu glazbu, a ne čuti kako je bio veliki štovatelj umjetnosti uopće, bila to klasična glazba, poezija ili slikarstvo, pri čemu svaki slušatelj koji je dovoljno otvoren prepustiti se njegovom stvaralaštvu može doživjeti svojevrsnu sinesteziju: od koketiranja s klasičnom glazbom, zadiranja u daleke prizvuke bossa nove začinjene okusima našeg mora i vina, do povlačenja u sebe i traženja odgovora s tako živim slikama koje čupaju iz nas poistovjećivanje i introspekciju.

Značajan je također, à propos njegove sklonosti prema slikarstvu, odabir umjetnika koji krasi jednu od, možemo slobodno reći, najljepših i najupečatljivijih naslovnica na našim prostorima. Umjetnik koji stoji iza tog rada, Mihajlo Arsovski, između ostalog i dragi Arsenov prijatelj, pratio je tadašnje trendove i za ovaj album stvorio jedan pop-art psihodelični mozaik svakojakih motiva od Arsenovih privatnih fotografija, njegovih glazbenih uzora do skica radova poznatog sugrađanina Fausta Vrančića, koji  se zajedno ocrtavaju u lik Arsena. Lijepo iznenađenje ovog reizdanja gatefold je koji je Darko Kujundžić prekrojio u stilski potpuno srodni vizual popraćenim tekstovima svih pjesma na albumu.

Impresivno je, s druge strane, kako će se ovo luksuzno vinilno izdanje lako podvuću pod kožu i svim okorjelim ljubiteljima zvuka starih ploča i njihovih prvih, originalnih izdanja. Naime, već samim spuštanjem igle na zvučni zapis, stvara se ona ista toplina zvuka, doduše u novom ruhu, na čemu prije svega možemo zahvaliti Goranu Martincu, koji je remasterirao ploču za Croatiju Records, a ova je dala urezati Geoffu Pescheu u kultnom studiju Abbey Road. Svaki bi se ljubitelj „Čovjeka kao ja” složio kako su neke glazbene dionice vrlo fino i s mnogo ukusa podcrtane i obogaćene, čime se dodatno naglasila sva ljepota i čar koje Arsenova glazba donosi. Njegov je rad sve samo ne jednodimenzionalan, vješto baratajući jezikom poezije, glazbene kompozicije i ljudskih emocija u njihovoj suštini. Stoga ne bi valjalo da se, poput tadašnje publike, ograničimo na „stvarno tako malo”, a ovaj nam album daje puninu (neusporedivu s puninom čitavog opusa) „čovjeka kao njega”, koju nije mogao ni da je htio pripovijedati na popularnim festivalima, već samo izraziti u kreativnom miru komponiranja albuma.