Netko je možda i pomislio da su uvodni nježni i moćni zvukovi Steinway & Sons koncertnog klavira bili uvod u koncert klasične glazbe, no uključivanjem u tu glazbenu priču bandoneona (inačice harmonike) jasno su bile postavljene koordinate zemlje koja se smatra kolijevkom rasnog tanga.
Te čvrste koordinate jasno su nam ocrtali četvero mladih Poljaka koji djeluju pod imenom Bandonegro. I tako već 16 godina zajedno, još od osnovne škole dijele istu ljubav i strast prema sviranju tanga, u njihovom slučaju obogaćenim lijepim i zanimljivim aditivima, ničim ograničenim izrazima i frazama svojstvenih jazzu.
A oni su: Michal Glówka (bandoneon), Jakub Czechowicz (violina), Marek Dolecki (klavir) i Marcin Antkowiak (kontrabas), koji je ujedno i kompozitor autorskog materijala.
Ako ste mislili da im je uzor bio netko drugi, a ne „otac“ tanga Astor Piazzolla, grdno se varate. Upravo je on „zapalio“ u njima strast prema ovoj, ruku na srce, ograničenoj glazbenoj matrici, kojoj su oni svojom energijom, znanjem i vještinama dodali neke nove izdanke koji naročito u njihovim kompozicijama koketiraju s jazz formama u vrlo zanimljivoj interakciji, spoju atmosfere Buenos Airesa s uvijek nepredvidivom i fleksibilnom snagom glazbene slobode izražavanja, kroz njene boje i ritmove. Tako smo mogli čuti obje varijante ovog osebujnog glazbenog stila; molsku liričnost i ranjivost, istovremeno i svu „živčanost“ i strastvenost durske inačice, u kojoj su violina i bandoneon imali duel, nadmetanje kao ono koje muškarac i žena iskazuju u plesu paso doble.
Koncert je naizmjenično bio podijeljen u dva seta, hommage Astoru Piazzoli u kojem smo čuli njegove (nikad doslovno prepisane od korica do korica) „Adiós Nonino“, „“Chique“ (inače jedna od njegovih prvih kompozicija), „Concierto para Quienteto“, „Oblivion“, „Michelangelo 70“. U tom setu ubačen je i tango „Zum“ Osvalda Pugliesea.
Drugi set sadržavao je sljedeće autorske kompozicije: „Cuyo“, „Patagonia“, „Poder Tango“, „Tenderness“, urnebesni „Gotango“ i „Vislumbrar“.
Koncert ovakvog koncepta ne bio bio pravi da nije bio izveden jedan od najpoznatijih tanga svih vremena, bezvremenski i maksimalno kapitaliziran „Libertango“ ili kako ga je nazvala i dodatno popularizirala crna pantera, Grace Jones – „I’ve Seen That Face Before“ na albumu „Nightclubbing“.
O sviračkim vještinama ovih četvero mladih ljudi treba kazati samo ovo: nadahnuto, strastveno, bravurozno, iznimno uigrano, gotovo u svaku nou ugradili su svoju bol i sreću. Realizirano je savršeno bilanciranje između gravitacija stvorenih između svih instrumenata. Ovim (i ne samo ovim) koncertom Bandonegro su redefinirali jedan pomalo arhaičan glazbeni obrazac kojem su dali novu snagu i život.
Neočekivano uzbuđenje nakon svega lijepog i kvalitetnog što smo čuli, sadržano je u odličnoj izvedbi Stingove „Englishman in New York“, s kojom su očito dodatno kupili ionako oduševljenu publiku.
Bio je ovo još jedan koncert koji bi se ravnopravno mogao pridružiti pokeru asova, a koje sam naveo u osvrtu s koncerta Joséa Luisa Guitérezza, održanom prije samo tjedan dana.